Pliocen

Izvor: Wikipedia

Pliocenska epoha (Pleiocen u nekim starijim tekstovima) je period geološke kronologije od prije 5,3 miliona do prije 1,8 miliona godina.

Pliocen je druga epoha neogenskog perioda kenozojske ere. Pliocen slijedi miocensku epohu i prethodi pleistocenskoj epohi.

Pliocene je naziv dao Sir Charles Lyell. Ime dolazi od grčkih riječi pleion (više) i ceno (nov) i grubo se može prevesti kao "nastavak nedavnog" te se odnosi na faunu modernih morskih mekušaca.

Kao i kod drugih geoloških perioda, geološke strate koje definiraju početak i kraj su relativno dobro identificirane, ali točni datumi početka i kraja epohe nisu sigurni. Međe koje definiraju početak pliocena nisu lako određene jednim velikim globalnim događajem nego nizom regionalnih međa između toplijeg miocena i relativnog hladnijeg pliocena. Gornju među je nekoć trebao označavati početak pleistocenske glacijacije, ali se danas smatra da je ona određena prekasno. Većina geologa smatra korisnijim širu podjelu na paleogen i neogen.

Astronomi sumnjaju kako je velika supernova eksplodirala u blizini Zemlje te izazvala veliki poremećaj u ozonskom omotaču te izumiranje nekih oblika oceanskog života.

Tercijarska pod-era Kvartarska pod-era
Neogenski period
Miocen Pliocen Pleistocen Holocen
Akvitan Burdigal Zanklij Donji  
Langij Seraval Pjačentin Srednji
Torton Mesin Gelasij Gornji


Pliocenske podpodjele[uredi - уреди]

Pliocenski faunalni stadiji od najmlađeg prema najstarijem su:

Gelasij (2,588 – 1,806 MYA)
Piacenzij (3,600 – 2,588 MYA)
Zanclej (5,332 – 3,600 MYA)

Pliocenska klima[uredi - уреди]

Klima je postala hladnija, suša i određena godišnjim dobima, slično modernoj klimi. Antarktika je postala pokrivena ledom i trajnom glacijacijom na početku pliocena. Stvaranje arktičke polarne kape prije 3 miliona godina je označeno naglom promjenom razine izotopa kisika i ledom oblikovanog kamenja na dnu Sjevernog Atlantika i Sjevernog Pacifika (Van Andel 1994, str. 226). Glacijacija na srednjim geografskim širinama vjerojatno započela prije završetka epohe.

Pliocenska paleogeogragija[uredi - уреди]

Kontinenti su se nastavili micati prema svojim današnjim pozicijama, pa se vjeruje da su period započeli udaljeni 250km od svojih današnjnih lokacija da bi ga završili 70 km od današnjih lokacija. Južna Amerika se spojila sa Sjevernom Amerikom preko Panamske prevlake za vrijeme pliocene, tako dovevši do gotovo potpunog istrebljenja specifične tobolčarske faune Južne Amerike. Stvaranje prevlake imalo je važan efekt na globalnu temperaturu, jer su tople ekvatorijalne struje bile presječene te tako započeo ciklus hlađenja izoliranog Atlantika preko hladnih arktičkih i antarktičkih vođa.

Sudar Afrike s Evropom je stvorio Sredozemno more, odsjekavši ostatke Oceana Tethys.

Smanjena razina mora je stvorela kopneni most između Aljaske i Azije.

Pliocenske morske stijene su prilično dobro izložene u Mediteranu, Indiji i Kini. Drugdje su izložene uglavnom na obalama mora.

Pliocenska flora[uredi - уреди]

Promjena prema hladnijoj, sušoj i sezonskoj klimi je imala značajan efekt na pliocensku vegetaciju, smanjujući prisustvo tropskih vrsta širom svijeta. Bjelogorične šume su cvale, crnogorične šume i tundra su pokrivale veliki dio sjevera, a trava se proširila na sve kontinente (osim Antarktike). Tropske šume su bile ograničene na mali pojas oko ekvatora, a uz suhe savane, pustinje su se pojavile u Aziji i Africi.

Pliocenska fauna[uredi - уреди]

Spondylus

I morske i kontinentalne faune su bile u suštini moderne, iako su kontinentalne faune bile vidljivo primitivnije nego danas. Prvi prepoznatljivi hominini, australopitecini, su se pojavili u pliocenu.

Sudari kopneni masa su doveli do velikih migracija i miješanja prethodno izoliranih vrsta. Biljožderi su postali veći, isto kao i specijalizirani grabežljivci.

Sisavci[uredi - уреди]

U Sjevernoj Americi su se glodavci, veliki mastodonti i gomfoteriji te oposumi nastavili razvijati, dok su kopitari (ungulates) počeli nestajati, što uključuje populacije deva, jelena i konja. Nosorozi, tapiri i kalikoterijisu izumrli. Mesožderi iz proodice lasica su se razgranali, a psii trkajući medvjedi su prosperilirali. Kopneni ljenjivci, veliki gliptodonti i pasanci su došli na sjever sa stvaranjem Panamske prevlake.

U Euraziji su se glodavci dobro razvijali, dok je smanjena distribucija primata. Slonovi, gomfoteriji i stegodonti su bili prilično uspješni u Aziji, a damani su migrirali na sjever iz Afrike. Razgranatost konja se smanjila, dok su se tapiri i nosorozi dobro razvijali. goveda i antilope su bile uspješne, kao i neke vrste deva koje su bile migrirale u Aziju iz Sjeverne Amerike. Hijene i rane sabljozube mačke su se pojavile, pridruživši se drugim grabežljivcima kao što su psi, medvjedi i lasice.

Evolucija čovjeka za vrijeme pliocena

Afrikom su dominirali kopitari, a primati su nastavili sa svojom evolucijom, s australopithecinima (jednim od prvih hominida) koji su se pojavili u kasnom pliocenu. Glodavci su bili uspješni, a povećale su se populacije slonova. Krave i antilope su se nastavile granati te zauzimati položaj svinja mešđu vrstama. Pojavile su se i rane žirafe, a deve su se doselile iz Sjeverne Amerike preko Azije. Pojavili su se konji i moderni nosorozi. Medvjedi, psi i lasice (iz Sjeverne Amerike) su se pridružili mačkama, hijenama i civetkama kao afrički grabežljivci, tjerajući hijene da se adaptiraju u ulogu specijaliziranih lešinara.

U Južnu Ameriku su se vrste iz Sjeverne Amerike prvi put doselile nakon krede, sa sjevernoameričkim glodavcima i primatima koji su se miješali s južnim oblicima. Litopterni i notoungulati, južnoamerički domoroci, dobro su se razvijali. Mali lasičasti grabežljivci - kune i coati su migrirali sa sjevera. Pasući gliptodonti, orijaški kopneni ljenjivcii manji pasanci su dobro napredovali.

Tobolčari su nastavili biti dominantnim australskim sisavcima, s biljožderima kao vombati i kenguri, te velikim diprotodontima. Tobolčari-grabežljivci su nastavili loviti u pliocenu, uključujući dasyuride, psolike thylacine i mačkolike Thylacoleo. Stigli su prvi glodavci, dok su šišmiši dobro napredovali, isto kao i oceanski kitovi. Moderni čudnovati kljunaš, iz reda kljunaša se također pojavio.

Pliocenski oceani[uredi - уреди]

Oceani su nastavili biti relativno topli tokom pliocena, iako su se nastavili hladiti. Arktička ledena kapa se formirala te počela sušiti klimu i jačati hladne plitke struje u Sjevernom Atlantiku. Duboke hladne struje su tekle iz Antarktika.

Stvaranje Panamske prevlake prije 3,5 miliona godina je prekinulo posljednje ostatke nekadašnje cirkum-ekvatorskse struje koja je tekla od krede do ranog kenozoika. To je vjerojatno doprinijelo globalnom hlađenju oecanu.

Pliocenski oceani su imali dosta morskih krava, tuljana i morskih lavova.

Supernove[uredi - уреди]

Godine 2002. astronomi su otkrili da su prije otprilike 2 miliona godina, pred kraj pliocenske epohe, grupa sjajnih O i B zvijezda zvanih Scorpius-Centaurus OB asocijacija prošli oko 150 svjetlosnih godina blizu Zemlje te da se jedna ili više supernova vjerojatno dogodila u toj grupi u to vrijeme. Tako velika eksplozija mogla je oštetiti Zemljin ozonski omotač i izazvati izumiranje dijela oceanskog života (treba uzeti u obzir da bi supernova te veličine u to vrijeme mogla izazvati apsolutnu magnitudu kao i cijela galaksija od 200 milijardi zvijezda). (Comins, Kaufmann str. 359)

Literatura[uredi - уреди]

  • Van Andel, Tjeerd H., New Views on an Old Planet: a History of Global Change (2nd edition, 1994)
  • Comins, Niel F.; William J. Kaufmann III (2005). Discovering the Universe (7th edition izd.). New York, NY: Susan Finnemore Brennan. 0-7167-7584-0. 

Vanjske veze[uredi - уреди]