Ozonski omotač

Izvor: Wikipedia
Apsorpcija UV zračenja u ozonskim sloju
Razina ozona na različitim visinama
Brewer-Dobsonovo strujanje zraka
Slika najveće ozonske rupe nad Antarktikom ikad snimljena (rujan 2006.)

Ozonski omotač ili ozonski sloj je dio Zemljine atmosfere (stratosfera) koji sadrži relativno visoku koncentraciju ozona, a to je između 10 do 50 km iznad Zemljine površine. Premda je količina ozona u atmosferi relativno mala (maksimalne koncentracije ne prelaze 0,001 %), njegova važnost za život na Zemlji je ogromna. To je filter za ultraljubičasto zračenje sa Sunca, koje ima valnu duljinu manju od 320 nm (UVB i UVC). Osim ozona ni jedan od preostalih sastojaka atmosfere ne apsorbira UV zračenje u rasponu od 240 do 290 nm. Kad bi to zračenje došlo do Zemljine površine, oštetilo bi genetički materijal (DNK), a fotosinteza, koja je neophodna za biljni svijet, bila bi onemogućena. [1]

Povijest u znanosti[uredi - уреди]

Francuski fizičari Charles Fabry i Henri Buisson prvi su otkrili ozonski omotač. Uspjeli su dokazati u godini 1913. UV spektroskopskim mjerenjima po prvi put u gornjoj atmosferi ozonski omotač. Svojstva ozonskog omotača je još detaljnije istražio britanski meteorolog G. M. B. Dobson, koji je razvio spektrofotometar (Dobsonov metar), koji se koristio za mjerenje stratosferskog ozona sa tla. Između 1928. i 1958. Dobson je uspostavio svjetsku mrežu stanica za praćenje ozona, koje rade i danas.

Dobsonova jedinica je jedinica u kojoj se najčešće izražava količina ozona u atmosferi. Količina ozona u atmosferi izražena u DU jednaka je ukupnoj količini O3 koja se nalazi u vertikalnom stupcu zraka koji se proteže od tla do vrha atmosfere. Kada bi sav ozon iz vertikalnog stupca doveli na standardne uvjete ne mijenjajući pri tom veličinu baze stupca, stupac ozona visok 0,01 mm bio bi jednak jednoj DU. Uobičajena količina ozona u atmosferi je 300 DU.

Porijeklo ozona[uredi - уреди]

Glavni članak: Chapmanov ozonski ciklus

Fotokemijski mehanizam kojim se stvara ozonski omotač je otkrio britanski meteorolog Sidney Chapman 1930. Ozon se u Zemljinoj atmosferi stvara uz pomoć Sunčevog ultraljubičastog zračenja, koje udara molekularni kisik (O2), razdvajajući ga u dva atoma kisika (O) i zatim kemijski reagira sa nerazdvojenim molekularnim kisikom (O2), stvarajući ozon (O3). Molekula ozona nije stabilna (iako u stratosferi dugo ostaje) i kad ponovo Sunčevo ultraljubičasto zračenje udari molekulu ozona, razdvaja ga na molekularni kisik (O2) i atom kisika (O), nastavljajući ponovo ciklus stvaranja ozonskog sloja, koji se naziva Chapmanov ozonski ciklus.

Ozonski sloj se nalazi 10 do 50 km iznad Zemljine površine, s tim da se 90 % ozona nalazi u stratosferi. Najveća koncentracija ozona je između 20 do 40 km, gdje se koncentracije kreću od 0,0002 % do 0,0008 %.

Ultraljubičasto zračenje i ozon[uredi - уреди]

Premda je količina ozona u atmosferi relativno mala, njegova važnost za život na Zemlji je ogromna. Kada se promatra njegovo djelovanje na ljudsko zdravlje i okolinu, ultraljubičasto zračenje se obično dijeli na UVA (400–315 nm) ili dugovalno (crno svjetlo), UVB (315–280 nm) ili srednjevalno i UVC (< 280 nm) ili kratkovalno (antimikrobno).

UVC zračenje blokira ozonski omotač i trenutno ne predstavlja neposrednu prijetnju.

UVB zračenje, koje ne prodire u dublje slojeve kože, izaziva akutno oštećenje kože (eritem - crvenilo) u obliku opeklina, koje dovodi do degeneracije kože, njezina starenja, a može izazvati i rak kože zbog oštećenja gena za obnovu stanica kože.

UVA zračenje stvara spontanu i neposrednu pigmentaciju kože povećanom proizvodnjom melanina. Prodire u dublje slojeve kože uzrokujući oštećenja i mogući razvoj raka kože u kasnijoj fazi života.

Raspodjela ozona u stratosferi[uredi - уреди]

Debljina ozonskog omotača se razlikuje, tako je uglavnom u blizini ekvatora manja i povećava se prema polovima. Debljina se mijenja ovisno o godišnjim dobima i uglavnom je ozonski omotač najdeblji u proljeće i najtanji u jesen, posebno na sjevernoj polutki. Razlog za to su zračna strujanja, a i intenzitet Sunčevog zračenja.

Budući da se stratosferski ozon stvara zbog Sunčevog ultraljubičastog zračenja, normalno je očekivati da bi najviše ozona trebalo biti u tropskom pojasu, a najmanje u polarnim regijama. Isto bi bilo normalno da je najviše ozona po ljeti, a najmanje u zimu. Promatranja pokazuju sasvim nešto drugo, najviše ozona ima u umjerenom pojasu na sjevernoj i južnoj polutki, i najviše ga ima u proljeće, a najmanje u jesen.

To se objašnjava sa prevladavajućim stratosferskim vjetrovima, što je poznato kao Brewer-Dobsonovo strujanje zraka. Ustvari, najviše se ozona i stvara u tropskom pojasu, ali strujanje zraka odnosi ozon prema polovima i prema donjem dijelu stratosfere. Ipak, na južnoj polutki, zbog pojave koja se naziva ozonska rupa, ima najmanje ozona u svijetu i posebno iznad Antartike, u rujnu i listopadu

Ozonski omotač je u tropskom pojasu na većim visinama, a u umjerenom i polarnom pojasu na nižim visinama. Ta razlika se dešava zbog slabog strujanja izmedu troposfere i stratosfere, posebno u tropskom pojasu. Vrijeme potrebno da se zrak podigne iz tropske tropopauze, na visinama od 16 do 20 km iznad tla, je između 4 do 5 mjeseci (oko 9,1 m dnevno). [2]

Ozonska rupa[uredi - уреди]

Glavni članak: ozonske rupe

Ozon se u Chapmanovom ozonskom ciklusu, uz pomoć ultraljubičastog zračenja sa Sunca, raspada reakcijom sa jednoatomnim kisikom O, što se odvija uz prisustvo katalizatora, a to su prisutni slobodni radikali u atmosferi, od kojih su najvažniji hidroksil (OH), dušikov oksid (NO), didušikov oksid (N2O), atomski klor (Cl) i brom (Br). [3]

Sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća nad Antarktikom je u ozonskom omotaču uočeno veliko smanjenje koncentracije ozona (ozonske rupe) s obzirom na ranija razdoblja. Kemičari atmosfere pripisuju to smanjenje ljudskom djelovanju, odnosno ljudskoj emisiji klorofluorougljika (CFC, koji su poznati i pod nazivom freoni) i halona. Najveće smanjenje (ponegdje čak do 99%) uočeno je na visinama od 14-19 km nad tlom. Kako bi spriječila pogubno djelovanje ozonske rupe na život na Zemlji, međunarodna zajednica ulaže velike napore da se emisija CFC svede na minimum. [4]

2009., didušikov oksid (N2O) je kemijska tvar, koja je najviše osiromašila ozonski omotač, zbog ljudskog djelovanja. [5]

Izvori[uredi - уреди]

  1. [1] "Ozone layer" 2007.
  2. [2] "Kemija atmosfere", Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu
  3. [3] "Halocarbons and Other Gases", 2008., Energy Information Administration
  4. [4] "Ozone Depletion Glossary", 2008., US EPA
  5. [5] "NOAA Study Shows Nitrous Oxide Now Top Ozone-Depleting Emission", NOAA, 2009.

Literatura[uredi - уреди]

  • Mastilo, Natalija (2005): Rečnik savremene srpske geografske terminologije, Geografski fakultet, Beograd
  • Dukić, Dušan (2006): Klimatologija, Geografski fakultet, Beograd
  • Mario Molina, and F. Sherwood Rowland. "Stratospheric Sink for Chlorofluoromethanes: Chlorine Atomic Catalyzed Destruction of Ozone". Nature 249(28 June 1974): 810–12.
  • Sei, John H.; Pandis, Spyros N. Atmospheric Chemistry and Physics: From Air Pollution to Climate Change. John Wiley and Sons, Inc. ISBN 0-471-17816-0, 1998.
  • World Meteorological Organization. Scientific Assessment of Stratospheric Ozone: 2010 Geneva: WMO, 2011.
  • World Meteorological Organization. Scientific Assessment of Ozone Depletion: 2006. Geneva: WMO, 2007.
  • World Meteorological Organization. Scientific Assessment of Stratospheric Ozone: 1991. Geneva: WMO, 1991.
  • UNEP (United Nations Environment Programme). Environmental Effects of Ozone Depletion and its Interactions with Climate Change: 2010 Assessment. Nairobi: UNEP, 2010.
  • Velders, Guus J.M., Stephen O. Andersen, John S. Daniel, David W. Fahey, and Mack McFarland. 2007. “The Importance of the Montreal Protocol in Protecting Climate.” Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, 104(12):4814–4819.
  • Andersen, S. O. and K. M. Sarma. Protecting the Ozone Layer: the United Nations History, Earthscan Press. London, 2002.
  • Anderson, S., K. Madhavea Sarma, and K. Taddonio. 2007. Technology Transfer for the Ozone Layer: Lessons for Climate Change. London: Earthscan, 2007.
  • Benedick, Richard Elliot; World Wildlife Fund (U.S.); Institute for the Study of Diplomacy. Georgetown University. (1998). Ozone Diplomacy: New Directions in Safeguarding the Planet (2nd izd.). Harvard University Press. ISBN 978-0-674-65003-9. http://books.google.com/books?id=4yM9uPRUvi4C.  (Ambassador Benedick was the Chief U.S. Negotiator at the meetings that resulted in the Montreal Protocol.)
  • Chasek, Pam, David L. Downie, and J.W. Brown. Global Environmental Politics, 6th Edition, Boulder: Westview Press, 2013.
  • Dotto, Lydia; Schiff, Harold (1978). The Ozone War. New York: Doubleday. ISBN 0385129270. 
  • David L. Downie (2013) "Stratospheric Ozone Depletion". The Routledge Handbook of Global Environmental Politics. New York: Routledge.
  • Downie, David L. (2011). "Ch. 16: The Vienna Convention Montreal Protocol, and Global Policy to Protect Stratospheric Ozone". u: Wexler, Philip. Chemicals, Environment, Health: A Global Management Perspective. CRC Press. str. 243–260. ISBN 978-1-4200-8469-6. http://books.google.com/books?id=K1OaOl1I4XEC&pg=PA243. 
  • Downie, David L. (1999). "The Power to Destroy: Understanding Stratospheric Ozone Politics as a Common Pool Resource Problem". u: Barkin, J. Samuel; Shambaugh, IV, George E. Anarchy and the Environment: The International Relations of Common Pool Resources. SUNY Press. str. 97–121. ISBN 978-0-7914-4183-1. http://books.google.com/books?id=9NJ_Xx8hjOEC&pg=PA97. 
  • David L. Downie, “Road Map or False Trail: Evaluating the Precedence of the Ozone Regime as Model and Strategy for Global Climate Change.” International Environmental Affairs, 7(4):321-345 (Fall 1995).
  • David L. Downie, “UNEP and the Montreal Protocol: New Roles for International Organizations in Regime Creation and Change.” In Robert Bartlett, Priya Kurian and Madhu Malik, eds., International Organizations and Environmental Policy. Westport, CT: Greenwood Press, 1995.
  • Downie, David L. (December 1993). "Comparative Public Policy of Ozone Layer Protection". Political Science 45 (2): 186–197. doi:10.1177/003231879304500203. ISSN 0032-3187. 
  • Dray, Philip; Cagin, Seth (1993). Between earth and sky: how CFCs changed our world and endangered the ozone layer. New York: Pantheon Books. ISBN 0-679-42052-5. 
  • Grundmann, Reiner (2001). Transnational Environmental Policy: Reconstructing Ozone. Psychology Press. ISBN 978-0-415-22423-9. http://books.google.com/books?id=FYyVDlRhBvEC. 
  • Litfin, Karen (1994). Ozone discourses: Science and politics in global environmental cooperation. New York: Columbia University Press. ISBN 0-231-08137-5. 
  • Morissette P. M. (Summer 1989). "The evolution of policy responses to stratospheric ozone depletion" (PDF). Natural Resources Journal 29 (3): 793–820. 
  • Parson, Edward (2003). Protecting the Ozone Layer: Science and Strategy. Oxford: Oxford University Press.

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]