Mizantrop (Menandar)

Izvor: Wikipedia
Menandar i tri pozorišne maske, koje prikazuju tri tipska lika nove atičke komedije: mladića, heteru i starca. Rimski reljef, 40-60. god.

Dyskolos (grčki: Δύσκολος, prevođen kao Čovjekomrzac, Namćor ili Mizantrop) jest starogrčka komedija koju je napisao Menandar. To je jedina potpuno sačuvana Menandrova komedija i istovremeno jedini tekst iz perioda tzv. nove atičke komedije koji je u potpunosti sačuvan do današnjih dana.[1] Komad je prvi put izveden na Lenejskom festivalu godine 317. ili 316. pne. i s njim je Menandar osvojio glavnu nagradu. Dugo vremena je ova komedija bila poznata isključivo samo u fragmenatima i citatima, prije nego što je otkriven papirus s rukopisom cijelog Dyskolosa iz 3. vijeka n.e. te objavljen 1957. godine. Papirus je bio otkupio švicarski bibliofil Martin Bodmer, a proučio profesor Victor Martin sa Univerziteta u Ženevi.

Zaplet[uredi - уреди]

Radnja komada zbiva se u atičkoj demi Fili.

Bogati mladić Sostrat ugleda lijepu seljančicu kako u nekom svetom gaju prinosi žrtvu bogu Panu i nimfama te se odmah zaljubi u nju i odluči se oženiti je (što se sve događa voljom Panovom, kako sam ovaj bog to objašnjava u prologu). Na žalost, djevojčin otac Knemon je namćor (tj. "čovjekomrzac" iz naslova komada) koji živi usamljeničkim životom sa svojom kćerkom jedinicom i starom sluškinjom. Žena ga je napustila upravo zbog njegove neugodne naravi i odselila se na susjedno imanje koje pripada Gorgiji, njenome sinu iz prvoga braka.

Sostrat zamoli Gorgiju za pomoć, a ovaj mu odgovori da će Knemon pristati jedino na onog zeta koji po karakteru bude nalikovao samome Knemonu. Sostrat napornim radom na imanju pokušava impresionirati Knemona, no ovaj ga niti ne primjećuje. Nakon što ju je jedne noći morila neka noćna mora, Sostratova majka prinese žrtvu Panu i nimfama. U tom trenutku Knemon upadne u bunar, a Gorgija ga spašava uz Sostratovu pomoć. Starac se čini izliječen od naklonosti k samotnom životu, poziva suprugu natrag u svoj dom, te cijelu svoju imovinu povjerava djeci, a kćerku daje Sostratu. U šaljivom svršetku zapjenjeni starac bude na silu odvučen na svečanost zaruka.

Lica[uredi - уреди]

  • Pan, koji govori prolog
  • Sostrat, zaljubljeni mladić
  • Kalipid, otac Sostratov
  • Majka Sostratova
  • Hereja, "parazit"
  • Pirija, rob Sostratov
  • Geta, rob Kalipidov
  • Knemon, "mizantrop"
  • Devojka, kćerka Knemonova
  • Gorgija, njezin brat
  • Davos, rob Gorgijin
  • Simika, ropkinja Knemonova
  • Sikon, kuhar
  • Mirina, majka Gorgijina (nemi lik)
  • Donaks i Sir, robovi (nemi likovi)
  • Partenid, svirač na flauti (nemi lik)}}

Tematika[uredi - уреди]

Na primjeru Čovjekomrsca kao jedinog cjelovito sačuvanog predstavnika nove komedije vidi se pomicanje pažnje s društveno-političkih pitanja, karakterističnih za staru atičku komediju, na svakodnevne "građanske" probleme pojedinaca. Posebna se pažnja obraća na motiv ljubavi, čak i onda kada je autor ne postavlja na središnje mjesto u zapletu. Kao dokaz o novoj klimi grčkog kazališta u helenističkom razdoblju, nestaje parabasis, koji je kod Aristofana postao onaj trenutak u drami u kome je pjesnik izražavao svoje ideje kako na političkom tako i na književnom polju: kako je nestalo političke dimenzije kazališta, tako je nestalo i razloga za postojanje parabaze.

Čovjekomrzac je zabavna priča o ljubavi na prvi pogled. Premda po snazi zaostaje za fragmentarno sačuvanim komedijama, osobito Parničarima, ovaj komad ipak ilustrira glavne odlike koje su se pripisivale Menandrovoj umjetnosti, tj. umješno vođenje radnje, pažljivo brušenje dramskog lika, prirodnost i eleganciju jezika. Slikajući težak život na atičkom selu pjesnik ovoj drami dodaje i socijalnu notu. Osobito je živim bojama oslikan završni prizor, u kojem se mrzovoljni Knemon odvlači na svetkovinu. Farsičnost prizora pjesnik je istaknuo još jače time što se ovdje poslužio trohejskim tetrametrom, stihom vrlo živog ritma, dok su ostali dijelovi u jampskom trimetru.[2]

Izvori[uredi - уреди]

  1. "Od ukupno 969 stihova nedostaje svega oko njih devet, na dva mjesta u četvrtom činu; no oko 30 je stihova u prvom i drugom činu nepotpuno, a oko 200 stihova zahtijeva bar neku ispravku", zamjećuje Penelope J. Photiades, "Pan's Prologue to the 'Dyskolos' of Menander" Greece & Rome, Second Series, 5.2 (October 1958:108-122) p. 108.
  2. Milivoj Sironić - Damir Salopek, "Grčka književnost", Povijest svjetske književnosti, 1977, str. 131.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]

Wikiizvor
Grčki Wikiizvor ima originalni tekst vezan uz ovaj članak: