Lokrum

Izvor: Wikipedia
Lokrum
Croatia - Elafit Islands - Lokrum.PNG
Podaci
Lokacija Jadransko more
Država Hrvatska
Površina 0,694[1] km²
Obalna linija 5,06[1] km
[[Datoteka:otok Lokrum
Lokrum|250px]]

Lokrum je otok u hrvatskom dijelu Jadranskog mora u dubrovačkom akvatoriju.

Zemljopisni položaj[uredi - уреди]

Otok je udaljen 0,5 Nm jugoistočno od Dubrovnika.

Naziv[uredi - уреди]

Ime otoka vjerojatno je izvedenica iz latinske riječi acrumen što znači kiselo voće, jer je otok nekoć obilovao stablima kiselih divljih naranača.

Općenito[uredi - уреди]

Najviši vrh otoka je Glavica a visina iznosi 96 metara. U njegovom južnom dijelu je smješten krški fenomen ovog otoka, 10 m duboko slankasto jezero nazvano Mrtvo more. Sjeveroistočna obala je niska i pogodna za pristajanje malih čamaca, dok je jugozapadna obala strma i nepristupačna. Na istočnoj obali otoka je mala lučica Portoć prilagođena prihvatu manjih izletničkih brodica, a na južnom dijelu se nalazi dvorac, napušteni benediktinski samostan. Lokrum, koji je omiljeno izletište domaćih i stranih turista, zaštićeni je park prirode. Na Lokrumu se nalazi i botanički vrt.

Povijest[uredi - уреди]

Utvrda Fort Royal

Lokrum ulazi u povijest 1023. godine kada su dubrovački nadbiskup Vital i načelnik Lampredije s gradskim plemstvom darovali svojim sugrađanima, svećeniku Lavu i benediktincu Petru, čitav otok Lokrum da na njemu sagrade samostan i nesmetano ga posjeduju. Od tih dana započinje dokumentirano razdoblje povijesti otoka.

Na Lokrumu se, navodno, 1192. godine iskrcao engleski kralj Rikard I. Lavljeg Srca, zatečen olujom na povratku iz trećeg križarskog rata. U znak zahvalnosti poklonio je veći iznos novaca za gradnju crkve na mjestu spasa na Lokrumu. Predaja kaže da su Dubrovčani uvjerili Rikarda da novac pokloni katedrali jer da se s vrha katedrale vidi mjesto gdje se dokopao kopna.

Tijekom 1571. godine na otoku je boravio alžirski gusar Karahosa (Ulus Ali)[2]. Od nekoliko crkvica sačuvane su crkvica Navještenja i kapela Sv. Vlaha iz 1557. godine.

Na najvišem vrhu Lokruma nalazi se utvrda Fort Royal u obliku zvijezde, koja je sagrađena po Napoleonovoj naredbi maršalu Marmontu 1806. godine, odmah nakon što je Dubrovnik zauzet na prevaru. Utvrdu je kasnije koristila i austrijska vojska, koja je 1830. godine izvela znatne dogradnje.

Na Lokrumu se nalazi spomen križ mornarima poginulim u havariji austrougarskog broda Triton.

Maksimilijan Ferdinand von Habsburg u više je navrata boravio na Lokrumu. Maksimilijan je bio veliki ljubitelj prirode pa je oduševljen otokom dao urediti opatiju i vrtove za koje je zemlju i sadnice dopremao iz Koruške. Prepričava se predaja prema kojoj je carica Elisabeta, zvana Sissi, zaljubljena u otok na obali Mrtvog mora na Lokrumu ostavila bisere kako bi imala razloga vratiti se[3]. Godine 1859. nadvojvoda Maksimilijan I. kupio je otok. Kasnije su se izmjenjivali vlasnici, a među poznatijima je bio i austrijski prijestolonasljednik Rudolf.

Benediktinska opatija sv. Marije[uredi - уреди]

Benediktinska opatija

Najstarija i najznačajnija benediktinska opatija na dubrovačkom području nalazila se na otoku Lokrumu. Dubrovčani su rano uvidjeli stratešku važnost otoka te su u prvoj polovici 11. stoljeća odlučili da se na njemu nastane benediktinci. Lokrumska opatija osnovana je 1023. godine kada su gradski prior i nadbiskup Vital zatražili od benediktinca Petra Gučetića, iz opatije S. Maria na otoku Tremiti u južnotalijanskoj regiji Apuliji, da osnuje benediktinsku opatiju na Lokrumu.

Benediktinci koji su došli na Lokrum u prvoj polovici 11. stoljeća izgradili su veličanstven samostan. Pretpostavlja se da je prva benediktinska građevina na Lokrumu izgrađena u predromaničkom slogu. Njeni ostaci nisu nađeni, no njeno postojanje pretpostavlja se na temelju sačuvanih ulomaka koji su uzidani u gospodarsku zgradu unutar sklopa nekadašnjeg samostana. Spomenuti ulomci datiraju se upravo u prvu polovicu 11. stoljeća.

Starocrnogorski, dukljanski vladari iz dinastije Vojislavljevića - Bodin i Đorđe, početkom 12. st. su poveljama darivali i potvrđivali darove opatiji.

Na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće lokrumski benediktinci grade novu crkvu u jasnom romaničkom slogu. Od nje je ostao sačuvan sjeverni zid i tri polukružne apside. Spomenuti zid pri vrhu je flankiran nizom visećih lukova. Način zidanja pravilnim četverokutima i obline samih apsida odaju značajne dimenzije skladnog i čvrstog romaničkog zdanja. Romanička crkva na Lokrumu bila je jedna od većih građevina na dubrovačkom području. U 15. stoljeću crkva je dobila novo pročelje gotičko–renesansnog stila te je proširena za deset dubrovačkih lakata. U razdoblju 15. i 16. stoljeća crkvi su nadodane dvije pobočne kapele. Nad portalom nalazio se nadvratnik s renesansnom lunetom u kojoj je reljefni prikaz Navještenja, s Bogorodicom i arkanđelom Gabrijelom. Uz nekadašnji južni zid spomenute crkve prostirao se romanički samostan od kojega je sačuvano tek par ulomaka.

Prateći cvat dubrovačkog graditeljstva krajem 15. i početkom 16. st. lokrumski benediktinci grade novi samostan u gotičko-renesansnom slogu. Novi samostan prostire se na južnoj strani postojećeg sklopa. Odlikuje se prostranim klaustrom koji uokviruju bogati kasnogotički lisnati kapiteli. Veličanstvena bifora na južnom zidu osvjetljavala je dugi hodnik s redovničkim ćelijama. Ova reprezentativna bifora vjerojatno je najveća kasnogotička bifora u dalmatinskom graditeljstvu. Godine 1667. dogodila se Velika trešnja, potres velikih razmjera koji je značajno oštetio cijeli Dubrovnik pa tako i građevine benediktinaca na otoku Lokrumu. Stjepan Gradić, lokrumski opat, 1691. g. predlaže raspuštanje samostana, no opatija je ukinuta tek 1798. g..

Otok je nakon ukidanja opatije prodan nekolicini Dubrovčana, a redovnici su poslani u Italiju. U drugoj polovici 19. st., točnije 1860. g., otok je pripao dinastiji Habsburg i kneževskoj obitelji Windischgrätz. Tada se na prostoru samostana gradi Maksimilijanov ljetnikovac s raskošnim vrtovima. Na samom kraju 19. st. Lokrum je pripao dominikancima, a nakon Prvog svjetskog rata na njemu se nalazilo oporavilište za djecu. Sredinom 20. st. sklop preuzima tadašnji JAZU, koji ovdje uređuje biološki institut i prirodoslovni muzej.

Galerija slika[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]

Posebni rezervat šumske vegetacije – otok Lokrum

Commons-logo.svg U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Lokrum


Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 Duplančić Leder, T.; Ujević, T.; Čala, M. (2004): Duljine obalne crte i površine otoka na hrvatskom dijelu Jadranskog mora određene s topografskih karata mjerila 1:25 000, Geoadria, Vol. 9, No. 1, 5-32.
  2. Bego-Urban, Melita, Škrinja uspomena (Dubrovački jezični pabirci), 1. izd., Humanitarno društvo Župe dubrovačke, Zagreb, 2010., ISBN 978-953-99329-5-2, str. 218.-219.
  3. Bego-Urban, Melita, Škrinja uspomena (Dubrovački jezični pabirci), 1. izd., Humanitarno društvo Župe dubrovačke, Zagreb, 2010., ISBN 978-953-99329-5-2, str. 218.-219.

Benediktinski samostan:

  1. CVITO FISKOVIĆ, Prvi poznati dubovački graditelji, Dubrovnik, JAZU, Historijski institut, 1955.
  2. CVITO FISKOVIĆ, Lokrumski spomenici, u: Bulletin, Zavod za likovne umjetnosti JAZU, godina XI, 1-2, 1963.
  3. MILJENKO JURKOVIĆ, Pojava romaničke arhitekture u Hrvatskoj, u: Starohrvatska spomenička baština - rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža, (ur.) M. Jurković, T. Lukšić, Zagreb, 1996
  4. JOSIP LUČIĆ, Prošlost otoka Lokruma, Otok Lokrum : Zbornik radova sa Simpozija održanog od 8-11.9.1987. u Dubrovniku, (ur.) M.Meštorov, Zagreb, Hrvatsko ekološko društvo, 1989.
  5. ANTUN NIČETIĆ, O otoku Lokrumu sjedištu benediktinske Opatije svete Marije, u: Benediktinci na području Dubrovačke Republike: zbornik radova, (ur.) Ž. Puljić, M. Sivrić, Dubrovnik, Dubrovačka nadbiskupija, 2010.
  6. IVAN OSTOJIĆ, Benediktinci u Hrvatskoj, svezak II., Split, Benediktinski prioriat – TKON, 1964.
  7. SENA SEKULIĆ-GVOZDANOVIĆ, Utvrđeni samostani na tlu Hrvatske, Zagreb, Golden marketing-Tehnička knjiga, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2007.
  8. Statut grada Dubrovnika, (ur.) M. Kapović, Dubrovnik, Historijski arhiv Dubrovnik, 1990.
  9. IVICA ŽILE, Predromanička skulptura s otoka Lokruma, Rožata i Komolca u Rijeci dubrovačkoj, u: Starohrvatska prosvjeta III/21,1991.