Jovan Lestvičnik

Izvor: Wikipedia
Ikona Rajska lestvica, na kojoj su predstavljeni monasi kako se penju lestvicom ka Isusu ali i kako s nje padaju

Jovan Lestvičnik (grč. Ἰωάννης τῆς Κλίμακος, oko 525606), poznat i kao Jovan Sholastik i Jovan Sinaita, bio je vizantijski monah u manastiru na Sinajskoj gori. Danas ga kao svetitelja poštuju Katolička i Pravoslavna crkva.

Jovan je autor najvevećeg dela vizantijske mistike, nazvanog Lestvica, po kome je i sam autor dobio nadimak "Lestvičnik". Mada se o Jovanu ne zna skoro ništa osim da je još kao šesnaestogodišnjak došao na Sinaj i tamo nekih četrdeset godina proveo u pećinskoj usamljenosti pre nego što je postavljen za igumana Sinajskog manastira, iz samog njegovog dela se vidi da je to bio široko obrazovan čovek.

Na poziv Jovana Raitskog, Jovan Lestvičnik sastavio je Duhovnu lestvicu, delo koje je smatrano remek-delom istočnog asketizma. Naslov aludira na nebeske lestvice koje je u snu video Jakov. Čak i sama kompozicija od 30 glava predstavlja aluziju na 30 godina od sveta skrivenog života Isusa Hrista. Pismo pastiru (Πρὸς τὸν ποιμένα λόγος), koje je ranije smatrano posebnom raspravom, zapravo je predstavljalo sastavni deo spisa, njegov završni deo.

Lestvica je sastavljena od trideset pouka ili "stupnjeva", od kojih svaka razmatra po pravilu jednu temu iz duhovnog života, bilo da se radi o vrlini ili poroku ("strasti"). Osnovna je ideja u metodičkom, postepenom duhovnom uspinjanju prema samom božanstvu, kako bi se kroz sintezu vrlina razbio lanac strasti i postiglo sjedinjenje sa bogom. Osnovno sredstvo je pritom, pored odricanja, udaljenja u pustinju, posta, poslušnosti duhovnom ocu, tzv. "Isusova molitva" – ista ona "molitva srca" o kojoj govore pseudo-makarijanske Homilije, ali sad u jednoj sasvim određenoj formi koja će ovladati istočnim isihazmom i nadživeti čak i propast Vizantije, održavajući se u svim monaškim centrima Istoka sve do danas. U knjizi su sumirana sva iskustva anahoretskog života i svih onih potreba i problema koji se javljaju u kinoviji. Ovo se delo zapravo nadovezuje na jevrejsko-helenističku demonologiju. Od "strasti" pominju se smeh (γέλος), sloboda govora (παρησία) u smislu govora o stvarima koje bi trebalo da leže van interesa monaha, mnogoslovlje ili praznoslovlje (πολιλογία). Vrlinama je osnovno polazište strah od boga (φόβος θεοῦ) – pokajanje, revnost prema bogu (ζίλος θεοῦ), poslušnost, trpljenje, krotost, smernost, strpljenje. Najviša je vrlina ἀγάπη – ljubav prema bogu, ali i prema čoveku, bližnjima; kroz ljubav se dolazi do krajnjeg cilja – bestrašća (ἀπαθία) – označava pojam slobode, a s druge strane to je potpuno izlečenje duše od svega patološkog, bez obzira da li je u pitanju telo ili duša.

Iako je glavni Jovanov izvor njegovo vlastito podvižničko iskustvo, u njegovom su delu prisutni i relativno jaki uticaji Grigorija Nazijanskog i Pseudo-Areopagita, a nailazi se i na odjek stoičke i kiničke misli.

Delo Jovana Lestvičnika postalo je ubrzo po svome nastanku veoma popularno, dobrim delom zahvaljujući i zbog svojih stilističkih vrednosti, svog jednostavnog književnog jezika i mnoštva figura i aforizama, sentenci i anegdota. Ono je izvršilo veliki uticaj na vizantijsku mističku književnost uopšte, a rano je prevedeno na sirijski i staroslovenski jezik; srpski se prepisi javljaju od 14. do 18. veka. Već Anastasije Sinait (druga polovina 7. veka) piše svoje glavno delo Putovanja (Ὀδηγός), priručnik za borbu protiv jeresi i važan spomenik kasne polemike protiv monofizita, s pozivom na Lestvičnika.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]