Il fiore delle mille e una notte

Izvor: Wikipedia
Il fiore delle mille e una notte
Režija Pier Paolo Pasolini
Producent Alberto Grimaldi
Scenario Dacia Maraini
Pier Paolo Pasolini
Uloge Franco Merli
Ines Pellegrini
Ninetto Davoli
Franco Citti
Tessa Bouche
Margaret Clementi
Francelise Noel
Ali Abdulla
Muzika Ennio Morricone
Fotografija Giuseppe Ruzzolini
Montaža Nino Baragli
Tatiana Casini Morigi
Distribucija United Artists
Datum(i) premijere 1974.
Trajanje 155 min. (Francuska)
135 min. (Argentina)
131 min. (SAD i Australija)
129 min. (Italija)
Zemlja  Italija
 Francuska
Jezik talijanski
Prethodi Canterburyjske priče
Il fiore delle mille e una notte na Internet Movie Database

Cvijet 1001 noći (tal. Il fiore delle mille e una notte) je talijanska pustolovno fantastična epizodična drama iz 1974. koju je režirao Pier Paolo Pasolini, a kojemu je to 15. film. Film je snimljen po arapskim bajkama 1001 noć: za film je odabrano 6 priča koje slave mladost i užitak u životu.

Radnja[uredi - уреди]

Srednji vijek. U nekoj arapskoj zemlji siromašni Nur Er Din na tržnici kupuje crnoputu ropkinju Zumurrud koja je mu je za to posudila novac. Oni se zaljube i provedu par ljubavnih noći zajedno. No tada Zumurrud biva oteta od nekog kršćanina koji ju sveže za stub, ali se ona oslobodi. Slučajno zaluta u neko kraljevstvo gdje biva okrunjena kao kralj. Nur Er Din ju nakon dugo vremena pronađe i ona ga sretno zagrli...Neki stariji muškarac u Africi voli ljubiti muškarce i filozofirati... Ženskar Aziz napušta zaručnicu te ju vara sa puno ljubavnica, pa mu žene iz osvete iščupaju penis...Neki čovjek u nekoj podzemnoj pečini otkrije ženu koju neki demon drži zarobljenom. Oni postane intiman sa njom te ju odluči osloboditi. No, demon ga pretvori u majmuna i premjesti u Nepal. Ipak, kasnije se opet pretvori u čovjeka...Moreplovac Yunan na nekom otoku sretne dječaka s kojim se sprijatelji. No u snu ga slučajno ubije.

Glume[uredi - уреди]

Nagrade[uredi - уреди]

Zanimljivosti[uredi - уреди]

  • Filmske lokacije na kojima je film sniman su bile smiještene u raznim državama: Indija, Iran, Jemen, Etiopija i Jemen.
  • Ovo je treći i zadnji film iz Pasolinijeva „triologije života“. Prvi je bio "Dekameron" a drugi "Canterburyske priče".

Kritike[uredi - уреди]

Kritičar Leo Goldsmith je napisao: "Cvijet 1001 noći" je posljednji film u triologiji života a koji dalje razvija Pasolinijevo razmišljanje o odnosu idealiziranog i ispričanog svijeta srednjeg vijeka. Ovo je širok opseg Bliskog istoka, od sjeverne Afrike pa sve do Nepala, predstavljenim sa znatiželjnim spojem etnografskog detalja i orijentalne egzotike; srednjovjekovne ruševine, pustinjski krajolici, maštoviti kostimi i glazba...U uvodu piše: "Istina se ne može naći u jednom snu, nego u više njih", a priče u ovom filmu se doimaju poput beskrajnog kolektivnog sna jedne kulture. Ako je "Cvijet 1001 noći" najšareniji i estetski najljepši film triologije, onda je ujedno i najslobodniji što se tiče narativne strukture po svojem izvornom materijalu. Po svojoj ljepoti boja i lokacija, to je poput Paradžanova filma "Sajat Nova" ili Scorseseova "Kunduna", apstraktan sa baroknim prizorima i neuhvatljivim smislom za mjesto i vrijeme".

Jeremy Heilman je zaključio: "Mnoge priče su seksualno nabijene, a većina njih predstavlja likove koji se okreču spolnom odnosu tako spontano, i gotovo jednako grafički, kao da su u nekom pornografskom filmu. Međutim, za razliku od pornografskih filmova, Pasolini predstavlja svoje scene spolnog odnosa sa dozom potpune iskrenosti, tako da se nikada ne doimaju eksploativnim ili neugodnim. Kombinacija ovakve spolne otvorenosti i priča sa temama koje se čine djetinjasto nevinima stvaraju veseli medij u kojem se spolni odnos doima nedužniji nego što je, a ove "dječje priče" su odjednom vrijedne odraslog razmatranja. Pasolinijev "Cvijet 1001 noći" većinom uspijeva jer nikada ne pretpostavlja da su spolnost ili iluzija nešto što je niže vrijednosti".

Eksterni linkovi[uredi - уреди]

Nagrade
Prethodi:
The Mother and the Whore
Velika nagrada žirija u Cannesu
1974
Slijedi:
The Enigma of Kaspar Hauser