Frane Šore
Frane Šore Čelik (Donji Seget, 14. srpnja 1918. – Vidimlije, 12.lipnja 1942.), poznat i pod nadimkom Bajuba, hrvatski komunistički revolucionar, partizanski komandir i organizator antifašističkog ustanka u Donjem Segetu.[1]
| Frane Šore | |
|---|---|
| Biografski podatci | |
| Datum rođenja | 14.srpnja 1918. |
| Mjesto rođenja |  Donji Seget, Kraljevina Dalmacija, AU Monarhija
|
| Datum smrti | 12.lipnja 1942. |
| Mjesto smrti |  Vidimlije, NDH, Talijansko carstvo
|
| Nacionalnost | Hrvat |
| Vojna karijera | |
| Ratovi | Narodnooslobodilački rat |
| Vojska | Mornarica KJ, NOV i POJ / POH |
| Jedinice | Livanjski partizanski odred |
Životopis[uredi | uredi kod]
Frane Šore Čelik je rođen u selu Donji Seget pokraj Trogira, tadašnjoj Kraljevini Dalmaciji, Austro - Ugarska Monarhija, u ribarskoj obitelji,[2]od oca Marka Šore i majke Ike Šore r. Vukman Ilak iz Gornjeg Segeta. U obitelji je imao i dva starija brata, ribara Jakova Šoru, koji nije bio politički i vojno aktivan, te je 2. svj.rat prebrodio u Donjem Segetu izdržavajući ženu i četvoro djece, te jugoslavenskog kraljevskog oficira Grgu Šoru, koji je zbog prirode posla boravio po raznim mjestima tadašnje Kraljevine Jugoslavije, a osnutkom NDH isti se pridružio postrojbama kvislinškog Hrvatskog domobranstva.
Osnovnu školu završio je u svom rodnom mjestu u kojem je proveo djetinjstvo i mladost,[2] gdje zarana uočava nepravdu koju je preko svojih institucija provodila vladajuća monarhističko - kapitalistička jugoslavenska vlast, a koja, nedovoljno sposobna da riješi nagomilane nacionalne i socijalne probleme koji su se nataložili u državi, pribjegava mitu i korupciji, oslanjajući se, između ostalog, i na policijsko - doušničke strukture te institucije Katoličke crkve koje su se trudile pasivizirati svako revolucionarno gibanje koje bi ugrozilo njihove višestoljetne interese.[1]
Rano se uključuje u omladinski revolucionarni pokret, u kojeg ga uključuju članovi KPJ : Zvonko Prlenda, pekarski radnik i tadašnji predsjednik URS-ovih sindikata Hrvatske, Petar Lozovina iz Donjeg Segeta i Tadija Mihanović iz Žrnovnice. U ljeto 1934. postaje član Saveza Komunističke Omladine Jugoslavije - SKOJ-a, a ubrzo je bio izabran za sekretara mjesne organizacije SKOJ-a Donjeg Segeta. Pod njegovim rukovodstvom ova se organizacija isticala brojnim akcijama. Godine 1936. prijavljuje se kao dobrovoljac za odlazak u Španjolsku, gdje zbog slabih veza i policijske provale nije stigao. Po direktivi Partije 1936. odlazi u Stobreč, a potom u Kaštel Kambelovac, gdje je okupljao napredne omladince i osnovao organizaciju SKOJ-a. Godine 1937. postao je član nacionalnog ogranka zabranjene i tajne Komunističke partije Jugoslavije - novoosnovane Komunističke partije Hrvatske i od tada se još jače angažira u revolucionarnom životu. Poklanja pažnju vlastitom idejno - političkom obrazovanju, čita marksističku literaturu,[2] a što je dovelo i do toga da radikalno raskida sa katoličkom vjerom i Rimokatoličkom Crkvom kao institucijom, smatrajući ih negativnim pojavnostima koje u suradnji sa vlastima koče napredak i socijalističku revoluciju, te postaje ateist. To ne prolazi nezamijećeno lokalnim reakcionarima, monarhistima i nacional - klerikalcima koji skupa sa lokalnim župnikom don Jozom Carevom prijavljuju Čelika vlastima.
Godine 1937. odlazi u Šibenik na odsluženje kadrovskog roka. U vojsci je također nastavio sa revolucionarnim radom, gdje je u vojnoj jedinici, izviđačkoj komandi, osnovao tajni aktiv komunista. Vojna komanda uočila je njegovo revolucionarno djelovanje, zbog čega je bio maltretiran i fizički kažnjavan, te bio po kazni premješten na brod "Jadran", na kojem je, također, kažnjavan.[2]
Nakon odsluženja vojnog roka, vraća se u svoje selo, gdje nastavlja revolucionarnim radom. Godine 1938. u selu, u kući Špika Bunde, se osniva mjesna čitaonica "Seljačka sloga" i on je bio njen prvi predsjednik. Uključuje se u akciju osnivanja partijske ćelije KPH - Donji Seget, koja je osnovana u kolovozu 1939. Tada u Partiju prima i svoga, nešto mlađeg, druga iz djetinjstva - Jozu Lozovinu Mosora, koji će se iznjedriti u rukovodioca antifašističkog ustanka u cijelom kotaru Trogir. U vrijeme kapitulacije Kraljevine Jugoslavije našao se kao rezervista na bateriji Novica na Drveniku Velikom, odakle je kući donio veću količinu streljiva i oružja.[2]
Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije, te, na osnovu Rimskih ugovora, uspostave talijanske monarhističko - fašističke vlasti u rodnom mu Segetu, aktivno se uključio u akciju prikupljanja oružja i streljiva, te u pripreme za dizanje ustanka i otpora protiv okupatora. Sudjeluje u ustrojavanju " udarne grupe" u Donjem Segetu, koja organizira te izvodi prve diverzantske akcije, kao što su rušenje telefonsko - telegrafskih stupova prema Marini i Gornjem Segetu, te u suradnji sa trogirskim komunistima, rušenje vlaka HDŽ-a u Labinskim Dragama koji je prevozio mast za ustaški garnizon u Sinju. Dolaskom okupatora, po direktivi Partije, prelazi u ilegalni ( tajni ) život.[1][2] Talijanska policija i vlasti tragaju za njim na osnovu svjedočenja doušnika, kao što je bio Filip Bilota, sin Marina, čije ime je navedeno u talijanskim dokumentima. Karabinjeri Čelika uhićuju u kolovozu 1941., u raciji u Donjem Segetu, te ga nakon višednevnog pritvora puštaju, uz obvezu daljnjeg javljanja njihovoj ispostavi u Trogiru. U partizane odlazi 24. travnja 1942., zajedno sa Šimom Špikom. Kao prvi partizani iz Segeta odlaze preko Dalmatinske Zagore prema Bosni, na područje tadašnje NDH, gdje je Čelik svrstan u Livanjski partizanski odred, u kojem se ubrzo istakao kao primjeran borac te bio postavljen na dužnost komandira voda, a zatim zamjenika komandira čete. U svim borbama u kojima je sudjelovao isticao se kao neustrašiv borac. Poginuo je 12.lipnja 1942. u selu Vidimlije u Glamočkom polju.[2], tadašnjoj NDH, počinivši samoubojstvo da ne padne živ u ruke četnicima, koji su opkolili odred.
Njegov grob je nakon rata pronađen na temelju svjedočenja lokalnih mještana u Vidimlijama te je Čelik prepoznat po mornaričkom opasaču i majici koje je ponio u rat. Njegovi posmrtni ostaci su preneseni na počivalište u obiteljsku grobnicu na groblju Konacvine u Segetu Donjem.
Nasljeđe[uredi | uredi kod]
Njegovo ime nosila je tadašnja Srednja ekonomska škola u Segetu Donjem, Omladinsko kulturno - umjetničko društvo te jedna ulica u Segetu Donjem. 15. kolovoza 1979. svečano je otkriveno spomen poprsje, rad splitskog kipara Mirka Ostoje, ispred tadašnje Ekonomske škole u Segetu Donjem.[2] 1990-tih, spomen poprsje biva uklonjeno, a nazivi ulica i institucija koje su nosili njegovo ime su promijenjeni, uslijed politike minoriziranja značaja NOB-a i njegovih pripadnika od strane određenih revizionističko - revanšističkih krugova, a koja se započela agresivnije sprovoditi još od konca 1980-tih, usprkos unošenju značaja antifašističke borbe kao pozitivne tekovine u Ustav RH.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Grupa autora (1984)." Trogirski kraj u NOB-u 1941-45." Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije
- Josip Miliša (1987). " U spomen revoluciji i NOB-u". Trogir: Koordinacijski odbor za njegovanje revolucionarnih tradicija, pri OK SSRNH Trogir i Fond za razvijanje i njegovanje tekovina revolucije i NOR-a općine Trogir
- Ivan Špika (1970). "Ratna sjećanja i dnevnik borca II dalmatinske brigade". Zagreb: Stvarnost