Elba (otok)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Elba
Podaci
Lokacija Toskana
Provincija Livorno
Arhipelag Toskanski arhipelag
Koordinate 42°45′46″N10°14′22″E
Država  Italija
Glavno naselje Portoferraio
Površina 223 km² km²
Broj stanovnika 33 660

Elba (latinski: Ilva) je otok u Tirenskom moru na zapadnoj obali Italije, koji administrativno podpada pod talijansku regiju Toskanu[1] i provinciju Livorno. Elba je poznata kao mjesto Napoleonovog egzila od 1814. do 1815. godine.[1]

Geografija[uredi | uredi kod]

Elba ima površinu od 223 km² i najveći je otok Toskanskog arhipelaga. Obale otoka su strme, a unutrašnjost planinska. Najviši vrh Capanne ima 1019 m.[1] Na otoku živi 33.660 stanovnika, a najveće naselje je Portoferraio u kom živi 12.000 ljudi.

Historija[uredi | uredi kod]

Još su Etruščani iskapali željeznu rudu na Elbi, a Grci su ga vjerojatno zbog peći za taljenje nazvali Aethalia (Zadimljeno mjesto). Rimljani su ga nazvali Ilva i također su iskapali željeznu rudu, ali su izgradili i pomorsku bazu na otoku.[1] Za ranog srednjeg vijeka Elbom je vladala Republika Pisa, a od 1290. Republika Genova. Od 1399. otokom vladaju kneževi Piombino, koji ga 1548. prepustili Cosimu Mediciju iz Firence. Dio otoka bio je u španjolskim rukama od 1596. do 1709. godine, a nakon njih su otokom vladali napuljski kraljevi.

Od 1802. otok je ustupljen Francuskoj, pa kad je Napoleon 1814. sam abdicirao, bio je prognan na Elbu.[1] Na otok je stigao 4. maja i Elba je tad imala status nezavisne kneževine s Napoleonom kao vladarom. On je na Elbi izdržao do 26. februar 1815. kada se vratio u Francusku na poznatih sto dana. Nakon tog je Elba je vraćena Toskani, sa kojom je zajednički ušla u sastav Kraljevine Italije 1860. godine.[1]

Atrakcije[uredi | uredi kod]

Napoleonova rezidencija bila je Palača Mulini s pogledom na more u blizini Portoferraia, prijestolnice Elbe koja leži na sjeveru otoka. Njegov ljetnikovac Villa San Martino, smješten 6 km jugozapadno, danas je pretvoren u muzej koji pored njegovih stvari ima i kolekciju gravira. Dalje prema zapadu je selo Poggio sa izvorom mineralne vode koja se zove Napoleon.

Privreda i transport[uredi | uredi kod]

Kako Elba ima blagu klimu koja omogućuje rast raznolikog bilja mediteranskog tipa, dosta stanovnika se bavi poljoprivredom i otok je prošaran bogatim maslinicima i vinogradima.[1] Još se dosta stanovnika bavi tradicionalnim ribolovom na inćune, srdele i tune, kao i iskapanjem željezne rude na istočnoj obali. Ipak, turizam je danas najvažnija privredna grana.[1] Popularna ljetovališta su Procchio, Marciana Marina, Marciana, uz ona u zaljevu Biodoli na sjeveru i Marinu di Campo na jugu. Gradić Porto Azzurro, nabliži kopnu, poznat je po zatvoru smještenom u velikoj španjolskoj utvrdi iz 1602. godine.[1] Elba je trajektima povezana sa Piombinom na kopnu, a po otoku voze autobusi.[1]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 Bastia (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 16. 5. 2015. 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]