El coronel no tiene quién le escriba

Izvor: Wikipedia
Pukovniku nema ko da piše
Autor(i) Gabriel García Márquez
Originalni naslov El coronel no tiene quien le escriba
Jezik španski
Datum izdanja 1961.
ISBN ISBN 0-06-011417-7

Pukovniku nema ko da piše (španski: El coronel no tiene quién le escriba) je novela kolumbijskog književnika i nobelovca Gabriela Garcíe Márqueza.

Radnja[uredi - уреди]

Novela, napisana između 1956. - 1957. i izdana 1961., je priča o siromašnom, umirovljenom pukovniku, veteranu Stogodišnjeg rata, koji se još uvijek nada svojoj mirovini koja mu je obećana prije petneast godina. Pukovnik živi sa svojom astmatičnom ženom u malom selu u kojem od jedanaest sati navečer vlada policijski sat. Radnja počinje sprovodom na koji se pukovnik sprema poći. Umro je muzičar čija je smrt posebna po tome što je jedina nastupila prirodnim putem nakon toliko mnogo godina. Radnja je postavljena u doba La Violencie u Kolumbiji, kad su vladali ratni zakon i cenzura.

Književni značaj i kritike[uredi - уреди]

Za razliku od mnogih drugih Marquezovih djela, ovaj roman u suštini nema podlogu u magijskom realizmu.

Glavni likovi romana nemaju svoja imena, te se na taj način ostavlja utisak neznatnosti i gotovo beznačaja određenih dijelova života pojedinaca. Pukovnik i njegova žena, koji su izgubili sina u jeku političke represije, bore se sa siromaštvom i stanjem financijske nestabilnosti. Korupcija lokalnih i nacionalnih dužnosnika je očigledna i ona postaje tema kojom se Marquez bavi kroz ovaj roman, bazirajući se prvenstveno na uticaj vlasti na društvo. Pukovnik i njegova žena primorani su da postepeno prodaju imovinu koju im je oporučno ostavio njihov sin. On je mrtav i jedini podsjetnik na njega je pijetao kojeg pukovnik hrani i pripreman za sudjelovanje u borbi pijetlova.

U svom autobigrafskom romanu "Živjeti da bi se pripovijedalo" (španski: Vivir para contarla), Marquez je obajsnio da mu je za ovaj roman kao inspiracija poslužio njegov djed, koji je također bio pukovnik i koji nikad nije dobio mirovinu koja mu je obećana. Međutim vladaju i mišljenja da je Marquezi kao inspiracija poslužilo vlastito iskustvo nezaposlenosti kad je 1961. jedna novinska redakcija čiji je član bio, prestala s radom. Svakodnevnica kojoj je on svjedočio u to vrijeme postala je izvorom inspiracije za ovo djelo.

Filmska adaptacija[uredi - уреди]

1999. Arturo Ripstein je režirao istoimeni film, sa Fernandom Lujánom u glavnoj ulozi- ulozi pukovnika.

Zanimljivosti[uredi - уреди]

Vanjski linkovi[uredi - уреди]

Wikicitat
Wikicitat: El coronel no tiene quién le escriba