Zvučna knjiga

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Zbirka zvučnih knjiga u biblioteci.
Tonski ili audiostudio za profesionalno čitanje.

zvučna knjiga, zvučna snimka knjižnog teksta; audioknjiga. Čitanje kompletnog teksta obično nosi oznaku »cjelovito« (»potpuno«, »kompletno«), a čitanje reducirane verzije označeno je kao »sažeto« (»skraćeno«, »koncizno«, »rezimirano«).

Govorne zvučne snimke dostupne su u školama i javnim bibliotekama i, u manjem opsegu, u muzičkim trgovinama od 1930-ih. Mnogo albuma s govorenim riječima izrađeno je prije doba videokaseta, DVD-ova, kompaktnih diskova i zvučnih snimaka dostupnih za download, no oni su često sadržavali poeziju i drame, a knjige nešto rjeđe. Zvuk kao medij počeo je privlačiti prodavače knjiga tek 1980-ih, kada su knjižari počeli na policama za knjige izlagati zvučne knjige zajedno mjesto da ih kao dotad izlažu zasebno.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Snimke govorenih riječi postale su prvi put dostupne nakon što je 1877. Thomas A. Edison izumio fonograf.[1] »Fonografske knjige« bile su jedne od izvornih primjena što ih je Edison zamislio, a mogle su »govoriti slijepima bez napora s njihove strane«.[1] Prve riječi izgovorene u fonograf bile su Edisonov recital pjesme Marija imala malo janje (Mary Had a Little Lamb), što je prvi slučaj snimljena stiha.[1] God. 1877. demonstracija na Royal Institutionu u Britaniji uključila je dječju pjesmu Hey Diddle Diddle, the Cat and the Fiddle i redak Tennysonove poezije, uspostavivši tako na samim počecima ove tehnologije vezu s govornom književnošću.[1]

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Matthew Rubery, ur. (2011). "Introduction". Audiobooks, Literature, and Sound Studies. Routledge. str. 1–21. ISBN 978-0-415-88352-8. 

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]