Zvonimir Vučković

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Zvonimir Vučković
Lični podaci
Datum rođenja 6. jul 1916.
Mesto rođenja Bijeljina (Austrougarska)
Datum smrti 21. decembar 2004.

Zvonimir Zvonko Vučković (ratno ime: Feliks; rođen 6. jula 1916. Bijeljina, Austrougarska - umro 21. decembra 2004. Kalifornija, SAD) je bio poručnik predratne vojske Kraljevine Jugoslavije i četnički komandant za vreme Drugog svetskog rata.

Tokom ustanka u Srbiji 1941. godine, borio se zajedno sa partizanima za oslobođenje Gornjeg Milanovca. Nakon toga je, po naređenju vrhovne komande, napao na saborce partizane u oslobođenom gradu.

Bio je komandant 1. ravnogorskog korpusa Jugoslovenske kraljevske vojske u Otadžbini. Godine 1942. proglašen je za vojvodu takovskog. Bio je jedan od vodećih ličnosti četničkog pokreta Draže Mihailovića.

Posle rata je bio deo četničke političke emigracije.

Drugi svetski rat[uredi | uredi kod]

Borbe za Gornji Milanovac[uredi | uredi kod]

Poručnik Zvonimir Vučković vodio je ustanički napad na Gornji Milanovac. Dogovor o napadu na Nemce u Gornjem Milanovcu postignut je na sastanku između četnika i partizana u selu Lunjevici. Na sastanku je Zvonimir Vučković, komandant Takovskog četničkog odreda, postavljen za komandanta zajedničke četničko-partizanske akcije protiv Nemaca, a partizanski vođa, učitelj Milan Rakić za njegovog zamenika.

Četnički komandant Zvonko Vučković je hteo da zaustavi partizanski napad na Gornji Milanovac, pa čak i da se postavi između ustanika i nemačkog garnizona, ali je procenio da bi to bilo veoma štetno po četnike. Zbog toga je rešio da se, bar privremeno, pridruži ustanicima:

Nije moglo biti ni malo sumnje da bi smo pretrpeli veliku štetu ako u toj fazi našeg organizovanja ostanemo skrštenih ruku i po strani. Moćna propaganda partizana ne bi imala ni malo muke da ubedi narod da su oni jedini borci za slobodu. Samo za trenutak pomislio sam na mogućnost da se negde ispod Gornjeg Milanovca postavim sa odredom između partizana i Nemačkog garnizona. Rezultat takve akcije nesumnjivo bi nam kudi i kamo više škodio. (...) Odluka koju sam doneo, tako mi se činilo, mogla je bar nešto spasiti, pored toga što mi je ulivala malo nade da ću, kad se pridružim partizanima, biti u stanju da ih nagovorim da odlože napad za koji dan.[1]

– Zvonimir Vučković

Početak napada na Gornji Milanovac određen je 28. septembra 1941. za tri sata ujutru. Posle par časova borbe, poručnik Vučković je ponudio opkoljenim Nemcima da se predaju, što su oni i prihvatili. Zarobljeni Nemci su kasnije sproveni na Ravnu goru.

Napad na saborce partizane[uredi | uredi kod]

Partizani i četnici su početkom novembra 1941. zajedno branili oslobođeni Gornji Milanovac od Nemaca. U međuvremenu, došlo je do opšteg napada četnika na Užičku republiku. 4. novembra 1941. godine, dok je bio na sastanku povodom odbrane grada sa partizanskim komandantom Brankom Rakićem, Vučković je telefonom primio naređenje Načelnika Gorskog štaba potpukovnika Dragoslava Pavlovića da odmah napadne partizane i razoruža ih. Lokalni četnički komandanti su odlučili da Zvonko Vučković ode lično u Vrhovnu komandu u Brajićima i obavesti potpukovnika Pavlovića da je njegovo naređenje trenutno nemoguće izvršiti jer nije kod vojnika stvoreno potrebno raspoloženje, jer su baš tih dana u Milanovcu uspeli da uspostave relativno dobre odnose sa partizanima. Potpukovnik Pavlović je odbio ove razloge i naredio da u Milanovcu odmah postupe po izdatom naređenju.[2]

U međuvremenu, partizani su posumnjali da se nešto sprema. Jedan deo četnika se izvukao iz grada, a drugi deo četnika su razoružali borci Takovskog bataljona Čačanskog NOP odreda u Gornjem Milanovcu. Po povratku u Milanovac, Vučković je našao četnike u Selu Brusnici pored Milanovca, kako se pripremaju za napad. Poručnik Vučković se potom vratio u Milanovac kako bi uverio partizane da njihovo savezništvo neće biti prekršeno. Sa partizanskim komandantom Brankom Rakićem se, dajući časnu oficirsku reč, sporazumeo da oružje vrate razoružanim četnicima, i da se ostali četnici mogu odmah vratiti u Milanovac.[2]

4. novembra 1941 godine u 16 čas. kada sam se nalazio na sastanku povodom pitanja odbrane Milanovca sa komunističkim komandantom bataljona Rakićem pozvat sam na telefon iz Brajića od Načelnika Gorskog štaba potpukovnika Pavlovića koji mi je tada kratko naredio da odmah napadnem komuniste i da ih razoružam. Kapetan Reljić komandant mesta i komandant odreda koji je tada stigao u Milanovac kapetan Stojanović rešili su da ja odem u Brajiće i lično obavestim potpukovnika Pavlovića da je njegovo naređenje sada nemoguće izvršiti jer nije kod vojnika stvoreno potrebno raspoloženje jer smo baš tih dana u Milanovcu uspeli da uspostavimo relativno dobre odnose. Potpukovnik Pavlović odbio je ove moje razloge i naredio da mi u Milanovcu postupimo odmah po izdatom naređenju. (...) Sve ovo koštalo me je časne reči da neću komuniste napasti, koju je od mene tražio Rakić kao garanciju. Odmah sutradan sa Stojanovićem doneo sam odluku da napadnem komuniste no s tim da se ja privremeno sklonim kako bih održao časnu reč u koju su komunisti čvrsto verovali.[3]

– Poručnik Zvonimir Vučković, komandant Takovskog četničkog odreda

Takovski partizani su mu verovali i dozvolili su da četničke snage ostanu u gradu zahvaljujući "časnoj oficirskoj reči" Zvonka Vučkovića. Noću između 6. i 7. novembra četnici Zvonka Vučkovića, koje je vodio narednik Kljajić, su iznenada su opkolili bolnicu i napali partizane u Gornjem Milanovcu. Partizani koji su bili opkoljeni u zgradi bolnice (oko 125 boraca) predali su se nakon što im je garantovana bezbednost.[4]

Prema Vučkovićevom izveštaju, četnici su u Gornjem Milanovcu 8. novembra 1941. zarobili oko 135 partizana.[2] Partizani zarobljeni u gradu, zajedno sa borcima zarobljenim u okolnim selima, 8. novembra su sprovedeni u Mihailovićev štab na Ravnu goru, nakon čega su zarobljeni partizani predati Nemcima. Nemci su većinu zarobljenih streljali, dok je samo manji broj uspeo da se spase.

Izvori[uredi | uredi kod]

Vidi još[uredi | uredi kod]