Wikipedia:Igralište

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Wikipedia:Pesak)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Šerpa vodič

Šerpe su mali narod koji živi u Nepalu, u srcu Himalaja. Čine svega o,60% nepalskog stanovništva. Vjekovima su bili putnici trgovci. Kad je Kina zauzela Tibet, trgovina je prestala. Šerpe su se brzo preorijentisali i postali pratioci u svim himalajskim ekspedicijama, čija je ekspanzija počela nakon uspona na Mount Everest.

Postali su vodiči kroz nepoznate predjele, pomoćnici u baznim logorima i nosači opreme do visinskih logora. Neki od njih, popevši se na vrhove, pronijeli su slavu malog naroda Šerpa širom svijetu. Nepalske vlasti su brzo zaključili da će Šerpe ostati bez posla ako ne budu naućili kako se sigurno, pouzdano i samostalno kreće po najtežim vrhuncima.

Početko 70-ih godina XX vijeka Nepal je zatražio od Međunarodne unije planinarskih saveza (UIAA) da se u Himalaji izgradi škola za planinske vodiče. Razvijene zapadne zemlje su pristale, uz nadoknadu svih troškova. To ta nerazvijena zemlja nije mogla platiti.[1]

Na inicijativu Aleša Kunavera, tada jednog od najpoznatijih himalajaca, Jugoslavija je pomoću fonda solidarnosti sa nerazvijenim zemljama izgrađena škola u gornjem dijelu doline rijeke Marsyandi. To je područje iz lanca Anapurni, kod sela Braga i Manang. čitav projekat izgradnje vodio je Kunaver pod pokroviteljstvo jednog od nepalskih prinčeva i direktora za nacionalni plan. Prvi kurs završen je 1979. god. Svečano otvaranje bilo je 1980 uz prisustvo nepalskog premijera i Nepalskog planinarskog saveza.

Instruktori u školi bili su najprije Slovenijaslovenački alpinisti: Aleš Kunaver, Jernej (Nejc) Zaplotnik, Bojan Pollak, Zvone Korenčan i Stane Belak, a kasnije i Darko Merljak, Željko Gobec, Drago Baruškin, Branimir Predović i Vladimir Mesarić iz Hrvatske. Uvježbavala se upotreba planinarske penjačke opreme, prva pomoć, orijentacija, organizacija akcije spašavanja, organizacija ekspedicije, ishrana i zaštita okoline. Tečaj se završavao usponom na neki od vrhova visine 6.000 m. Do novembra 1984. školu je završilo oko 150 tečajaca, uglavnom profesionalnih visinskih nosača na ekspedicijama ili trekinzima (putovanje pješice, planinarenje).

Reference[uredi izvor]

Planinarstvo




JAHE I je bila prva jugoslavanska alpinistična ekspedicija u Himalaje, i trajala je od 6. marta do 3. avgusta 1960. Cilj ekspedicije je bio 7016 metara visoki Trisul I sa usponom po južnom smjeru. Pripreme su počele u proljeće 1959. U jesen je Alpinistički klub Slovenije osnovao Himalajski komitet. Na inicijativu jugoslavenske vlade finansiranje su obezbijedile brojne državne firme. Ekspediciju su sačinjavali: Stane Kersnik (vođa), Ciril Debeljak, Zoran Jerin (novinar), Marjan Keršič, Aleš Kunaver, Ante Mahkota, dr. Andrej Robič. Cilj nije ostvaren zbog nedovoljne opremljenosti, ali su ostvareni usponi:

  • Baratoli 5.720 m; Debeljak, Kunaver, Mahkota
  • Trisul II 6.690 m; Kunaver, Mahkota
  • Trisul III 6.170 m; Keršič, Kunaver, Mahkota [1]
Sa 8462 m, Makalu je peta najviša planina na svijetu iza Mount Everesta, K2, Kangchenjunge i Lhotsea.

JAHE IV je bila četvrta jugoslavenska alpinistična ekspedicija u Himalaje, i trajala je od 15. avgusta do 18. novembra 1972.[2] Cilj ekspedicije je bio Makalu (8.462 m.), dio lanca Himalaje. Nalazi se oko 22 km istočno od Everesta.

Ekspediciju su sačinjavali: Aleš Kunaver (vođa), Janko Ažman, Stane Belak - Šrauf, Janez Brojan, Danilo Cedilnik, Janez Gregori (zoolog), Zoran Jerin (novinar), Jurij Kunaver, Janez Kunstelj, Matija Maležić, Marjan Manfreda, dr. Borut Pirc, Bojan Polak, Franc Štupnik, Tone Vraber (botaničar) i 9 Šerpasa[3]

Na uspon su krenuli po neispenjanom smjeru na južnoj stijeni i u prvom pokušaju dosegli 8.000 m. (naveza Janko Ažman – Matija Malešič). Vodja Aleš je navezi na toj visini donio kisik i hranu. Zbog lošeg monsunskog vremena morali su odustati od daljnjeg uspona. Pri povratku su im se cipele raspale pa su se skoro bosonogi vratili u bazni logor.

JAHE VI je predstavljala do tada najveći uspjeh jugoslavenskog alpinizma u Himalajima. Marjan Manfreda (bez dodatnog kiseonika, što je tada bio svjetski visinski rekord) i Stane Belak su 6. oktobra 1975, po južnoj stijeni i prvenstvenom smjeru, izveli uspon na vrh u prvom pokušaju i time ostvarili cilj ekspedicije. Uspjehu su doprinijeli 8. oktobra Ažman i Zaplotnik, 10. oktobra Grošelj i Kotnik i 11. oktobra Dovžan.[4] Janez Dovžan je izveo solo uspon na visinu 8.000 m. da bi pomogao Zoranu Bešlinu, koji je predhodnu noć sam preživio na otvorenom, neposredno pod vrhom Makalua.[2]

Bio je to prvi planinski vrh preko 8000 metara koji su osvojili slovenački alpinisti. Predsjednik Josip Broz Tito je alpiniste odlikovao Ordenom zasluga za narod, sa zlatnom zvijezdom. Cijela ekipa je dobila Bloudkovu nagradu, najveće republičko priznanje iz oblasti sporta i mnoga druga priznanja.

Nakon ovog uspjeha donešena je odluka da se slijedeća ekspedicija organizuje sa namjerom osvajanja Mont Everesta. Ekspedicija na Mont Everest iz 1979. god. osvarila je taj cilj.




Planinarstvo u Hrvatskoj je organizaciono počelo 1874. god. osnivanjem Hrvatskog planinarskog društva (HPD), koje je propagiralo planine. Godine 1898. počeo se jednom mjesečno štampati prvi planinarski časopis Hrvatski planinar. Alpinistička aktivnost počela je 1898. kad je izvršen uspon na Triglav. nešto kasnije, 1903. godine, izvršen je uspon na Škrlaticu (A. Auš) i prvi skijaški uspon u području Mont Blanca (Radoslav Radošević).

Period poslije Prvog svjetskog rata karakteriše omasovljenje planinarstva. HPD ima svoje podružnice u svim većim gradovima Hrvatske. Članovi posjećuju planine Slovenije, Austrije, Italije i Švicarske. Velik interes pobudile su planine Bosne i Hercegovine (Maglić, Volujak, Bioč i Čvrsnica).

Vlada interes i za zimski alpinizam. Prva žena alpinistkinja u Hrvatskoj bila je Nevenka Plašnik, članica »Sljemena« iz Zagreba. Ispenjala je Slovenski smjer u sjevernoj stijeni Triglava 1929. godine. Izvela je niz uspona u Alpama (Grossglockner, (3.798 m.), Grossvenediger (3.660 m.), VVildspitze (3.774 m.), Fluchtkogel (3.514 m.), Similaun, (3.606 m.)).

Usponi i ekspedicije[uredi izvor]

Pojam ekspedicija većinom se koristio kao naziv za vojna, naučna, istraživalačka i sl. putovanja. U planinarstvu se koristi od kraja 19. st. kada su u teško dostupna svjetska velegorja krenule skupine penjača s namjerom uspona na vrhove visokih planina. Učesnici su u dužem periodu (od više nedjelja do više mjeseci) odvojeni od uobičajnih standarda prehrane i noćenja (sami pripremaju hranu iz svojih zaliha, ne postoje čvrsti objekti za odmor i spavanje). U većem djelu uspona i silaza upotrebljava se alpinističku oprema.

1958 – Kilimanjaro[uredi izvor]

Prva hrvatska visokogorska ekspedicija organizovana je 1958. god. na Kilimanjaro, najviši vrh Afrike. Vođa ekspedicije bio je Stanko Vičić i penjači: Ivo Gropuzzo, Niko Novaković, Stanko Simčić i Emest Tomšić svi članovi PD Platak i Edvin Rakoš član AO Velebit. Na vrh su se ispenjali 11. setembra 1958.[5] [[]]=== 1965 - Kavkaz === U sastavu III. jugoslavenske ekspedicije na Kavkaz nalazilo se nekoliko penjača iz Hrtvatske. Tom prilikom Nedjeljko Jakić se ispenjao na vrhove preko 5.000 m. i ispenjao smjer na stijeni Bezengi. Zlatko Smerke snimio je film i niz umjetničkih fotografija koje su poslije postavljene na izložbi.[6]

1969 - Damavend[uredi izvor]

Prvi hrvatski uspon na Damavand (5.671 m.) u Iranu izveli su 20. juna članovi PD Zagreb: Lota Arh, Branislav Ćelap, Neda Köhler Kubelka i dr. Borivoj Kubelka.

1971 - Grenland[uredi izvor]

Prva Hrvatska alpinistička ekspedicija Grenland 1971.god pod vodstvom Jerka Kirigina od 7. jula do 15. avgusta izvela je niz prvenstvenih uspona, među kojima je najvažniji onaj u stijeni Ingolsfjelda. Članovi: D. Rotovnik iz Kopenhagena, N. Čulić iz Splita, te M. Čepelak, H. Lukatela, Vladimir Mesarić i Branko Šeparović iz Zagreba.

1974 - Kavkaz[uredi izvor]

Članovi jugoslavenske ekspedicije na Kavkaz iz Hrvatske bili su Vladimir Mesarić kao vođa ekspedicije, Velimir Barišić i četvorica alpinista koji su tragično nastradali: Ante Bedalov, Nenad Čulić, Urso Vrdoljak i Viktor Tabaković.[7]

1975 – Hindukuš[uredi izvor]

Splitska ekspedicija u Hindukuš pod vodstvom Vinka Maroevića uspinje se na Noshaq (7490 m.), što je tada bio hrvatski visinski rekord.

1979 – Prvi Hrvat na vrhu Mount Everesta[uredi izvor]

Dana 15. maja prvi je Hrvat na vrhu Mount Everesta - Stipe Božić iz Splita uspeo se kao drugi navez sa Stane Belakom (Slovenija) i Ang Phu (Šerpa) na vrh kao član jugoslavenske ekspedicije, koju je državni vrh ocijenio kao najveći jugoslavenski sportski uspjeh svih vremena. Smjer uspona bio je Zapadni greben i danas jedan od najtežih uspona na Everest. Na silazu je poginuo Ang Phu.

Devetog oktobra održan je najveći zagrebački planinarski skup svih vremena: 3.500 Zagrepčana došlo je u dvoranu Lisinski da čuje i vidi hrvatske himalajce koji su osvojili Mount Everest. Oko hiljadu ljudi ostalo je pred vratima prepune dvorane. Od tada je održavanje predavanja o ekspedicijama u Lisinskom postala tradicija, pa ih je do danas održano oko petnaest.

1981[uredi izvor]

1982 - Himalaji[uredi izvor]

  • Himalajska skijaška ekspedicija Gorske službe spašavanja Planinarskog saveza Hrvatske, stanice Zagreb, na Kang Guru (6.981 m.), vođa Vladimir Mesarić.
  • Prva zagrebačka alpinistička ekspedicija Annapurna IV (7.225 m.), vođa Darko Berljak.

1989 – Božić drugi put na Everestu[uredi izvor]

Splićanin Stipe Božić penje se po jugoistočnom grebenu kao član makedonske ekspedicije po drugi put na Mount Everest. Tom prilikom poginuo je Makedonac Dimitar Ilijevski, a Stipe Božić je u to vrijeme bio, uz Reinhold Messnera, jedini Evropljanin koji je bio dva puta na najvišem vrhu svijeta.

1998 – Himalaji[uredi izvor]

Treća hrvatska himalajska ekspedicija pod vodstvom Darka Berljaka ispenjala Shisha Pangmu (8027 m). Na vrh se 24. septembra popeo Branko Šeparović, a s visine od 6.800 m skijao do baznog logora.

2001 – Uspon skijama[uredi izvor]

Prvi hrvatski uspon skijama na Mount Logan, najviši vrh Kanade (Branko Šeparović, Mario Rodeš, Stipe i Joško Božić.

2007 – Ženska ekspedicija[uredi izvor]

Na Prvoj hrvatskoj ženskoj ekspediciji koju je organizirao HPS, a vodio Darko Berljak, pet djevojaka (Darija i Iris Bostjančić, Vedrana Simičević, Marija Mačešić i Jana Mijailović) ostvarile su uspon na šesti vrh svijeta Cho Oyu (8.201 m.). Ekspedicija je primila visoka priznanja i od Hrvatskog olimpijskog odbora proglašena je najvećim sportskim poduhvatom, a na najprestižnijem sportskom proglašenju koji niz godina organiziraju Sportske novosti članice ekspedicije postale su najbolja ženska ekipa godine u Hrvatskoj.



U planinarstvu (alpinizmu/penjanju) koristi se od kraja 19. st. kada su u teško dostupna svjetska velegorja krenule skupine penjača s namjerom uspona na vrhove visokih planina.

Alpinističke ekspedicije su: Odlazak u neko velegorje sa ciljem koji danas* * Pojedina područja, posebice najmanje teški usponi na Kilimanjaro i Aconcaguu vremenom su izgubili neke od ekspedicijskih karakteristika zbog izgrađenih čvrstih objekta u podnožju ili na nekim djelovima puta, odnosno zbog malog udjela penjanja u kojoj se koristi penjačka tehnika te znatnim djelom utabanih i vidljivih staza prema vrhu

u svjetskim mjerilima podrazumjeva taj pojam.

https://www.hps.hr/planinarstvo/ekspedicije/ Hrvatske planinarske i alpinističke ekspedicije

Reference[uredi izvor]

Bosanskohercegovački planinari http://www.planinari.org.rs/PDFFormat/PutKaVrhu.pdfHIMALAJI – PUT KA VRHU