Wikipedia:Igralište

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Pogled na sjevernu stranu Moun Eceresta. Sjeveroistočni greben je lijevo, a oznake "1st", "2nd", and "3rd" predstavljaju položaj Tri stepenika

Tri stepenika su tri zahtjevne stijene na Sjeveroistočnom grebenu Mount Everest. Nalaze se na visinama: 8.564 m, 8.610 m i .m. Svi penjači koji na vrh idu ovom rutom moraju savladati ovu fazu puta.

Prvi stepenik sastoji se od široke gromade čiji je položaj ozbiljna prepreka čak i za obučene penjače. Neki su i umrli u blizini Prvog stepenika (Tsewang Paljor član ekspedicije indijsko-tibetanske granične policije) ili ispod stijene (David Sharp i Francys Arsentiev), a pravi razlozi nisu do kraja jasni.[1]

Drugi stepenik je najpoznatiji, na visini 8.610 m. i visine oko 40 m. od kojih su posljednjih 5 m. potpuno vertikalni. Stepenik su prvi put 1960. godine prepenjali Wang Fuzhou, Gongbu i Qu Yinhua, dok je četvrti član ekipe prema vrhu Liu Lianman, po zanimanju vatrogasac, poslužio kao žive ljestve.[2] Teškoće pri savladavanju ovog mjesta smanjene su 1975. godine kada je tim iz Kineske ekspedicije iz 1975. godine pričvrstio aluminijske ljestve, koje su iza toga koristili svi penjači na vrh. Iz sigurnosnih razloga ljestve su skinute 2007. godine i zamijenjene novim. Originalne ljestve su sada u Mount Qomolangma (Everest) Muzeju u Tibetu.

Treći stepenik je najlakši za penjanje jer je potrebno ispenjati oko 10 m, nakon čega do vrha slijedi put po snijegu.

Reference[uredi izvor]

[[Kategorija:Mount Everest



Japansku žensku ekspedicije (JWEE) osnovao je 1969. godine Ženski penjački klub (Joshi Tohan Kurabu) sa Eiko Hisano kao vođom. Razlog osnivanja ženske ekspedicije bio je u činjenici da žene, i ako su neke od njih bile članice ekspedicija, nisu dobijale priliku da se ispenju na vrh. Poslije uspješnog uspona Junko Tabei i Hiroko Hirakawe na Annapurnu 1970. god, Ženski penjački klub je odlučio osvojiti Mount Everest.

Priprema[uredi izvor]

Ekipa Japanske ženske ekspedicije sastojala se od 15, uglavnom zaposlenih žena raznih zanimanja (učiteljica, programerka, vaspitačica i dr.) Dvije od njih bile su majke.[1] Za ekspediciju su se pripremale 5 godina i obezbjeđenje sredstava bilo je mukotrpnije nego što se očekivalo.

Dobiti dozvolu i obezbijediti novac za uspon na Everest bilo je izuzetno teško. Bilo je to i vrijeme ekonomske (naftne) krize. Imale su sreću jer su jedan vlasnik novina, Yomiuru i TV stanica NTV, pristali biti sponzori. Svaka članica ekspedicije morala je sama obezbijediti 5,000$.

I same su mnoge stvari pripremile. Od guščanog perja iz Kine pravile su vreće za spavamje, a od recikliranih autokaroserija rukavice i nepropusne vrećice. Mnogi u Japanu nisu vjerovali da će uspjeti. Kad su počele pričati o ekspediciji na Everest, većina muških članova u udruženju alpinaca bila je protiv plana, govoreći da je nemoguće ići na Everest sa ekspedicijom u kojoj su sve žene. Novinski članci su ih ismijavali. Za većinu je to bila šala. Junko Tabei, vodeća alpinistkinja Japana, na put je ispraćena riječima: bolje bi ti bilo da si ostala kod kuće i čuvala dijete.

Uspon[uredi izvor]

Za uspon je izabrana klasična ruta preko Južnog sedla i uspon Jugoistočnim grebenom. Pola sata iza ponoći 4. og maja alpinistkinje su spavale u Kampu II. smještenom na jednom zamrznutom i vjetrovitom vrhu između Lhotsea i Nuptsea, na visini 6.3000 m. Probudio ih je zvuk koji nikad nisu čule prije toga, ali su znale da je to lavina.[2]

Pet članica bilo je zatrpano gomilom snijega i leda. Šerpe su ih uspjeli osloboditi. Tabei je bila onesviješćena i nakon toga nije mogla par dana hodati. Vođa ekspedicije Eiko Hisano i ljekarka, koje su bile u Baznom kampu zahtjevale su da se penjačice vrate. Tabei se suprostavila toj naredbi i grupa je nastavila uspon.

U Kampu 4 se ispostavilo da je polovina Šerpa nosača bolesna od visinske bolesti i da ne mogu dalje nositi rezervnu opremu. Ranije je bilo odlučeno da ekipu za završni uspon čine: Junko Tabei, Yuriko Watanabe, i Šerpa Ang-Chering, što sada više nije bilo moguće i samo je jedna penjačica mogla dalje. Iz Baznog logora se radio porukom javila Eiko Hisano i rekla da na vrh treba da ide Tabei i Ang-Chering.[3]

Dvanaest dana iza dana kada je bila zatrpana lavinom, onesviješćena i tri dana nepokretna, u 12:30 16. maja 1975. Tabei je bila na vrhu, zajedno sa Ang-Cheringom. Istovremeno, a da Tabei to nije znala, sa druge strane Everesta prema vrhu napreduje kineska ekspedicija u kojoj se nalazila jedna žena. Bila je to Tibetanka Phanthog koja će 11 dana kasnije postati druga žena na svijetu koja je osvojila Mount Everest.[4]



Determination alone, however, couldn't make her walk. Her body was covered with welts and bruises, and she had wrenched her lower back and legs. It was two days before she could rise on shaky feet. Yet she refused to relinquish her role as the group's climbing leader. Tabei took her place at the front of the line as the women resumed their ascent. And she stayed at the front, even though she often had to crawl.


Deciding who should be the one to go to the summit was difficult for us. At first, Yuriko Watanabe and I were chosen to be the members of the first ascent team. Then, when we came up to Camp 4, we found out that half of the Sherpas were suffering altitude sickness and could not carry up enough oxygen bottles to a higher camp for the final attack team of three (me, Watanabe, and Ang-Chering Sherpa).So we had to decide who would go up and who would go down. I insisted Watanebe-san go up, and she insisted that I go up. The next morning, our team leader Eiko Hisano called the radio and said: “Tabei-san, you should go.” It was so sad that she had to leave, and I left alone.


Twelve days later, at 12:30 p.m. on May 16, Tabei clambered on

From their bivouac on the South Col, Tabei and her team's sirdar, Ang Tshering Sherpa, rose at first light and set out for the summit.[4]

battered hands and knees to a spot she describes as "smaller than a tatami mat." She turned her back on the stormy edge of Nepal and peered down at a tranquil valley in Tibet. Junko Tabei had become the first woman to reach the summit of Mount Everest.[3]

I didn’t shout anything, but I thought: “Oh, I don’t have to climb anymore.” We were busy taking photos and 8mm movies and making radio calls to the Base Camp. At that time, the summit was still a very narrow and sharp ridge. The two very contrasting views of the flat and brown Tibetan highs and rock glacier view of Nepal was impressive. I had no idea that a Chinese expedition including women was climbing on the other side. They reached the summit 11 days later.

Reference[uredi izvor]

Planinarstvo