Trois couleurs: Bleu
Tri boje: Plavo | |||
---|---|---|---|
![]() kino poster | |||
Režija | Krzysztof Kieślowski | ||
Producent | Marin Karmitz | ||
Scenario | Krzysztof Kieślowski Krzysztof Piesiewicz Agnieszka Holland Edward Żebrowski | ||
Uloge | Juliette Binoche Benoît Régent Emmanuelle Riva Florence Pernel Guillaume De Tonquédec | ||
Muzika | Zbigniew Preisner | ||
Fotografija | Sławomir Idziak | ||
Montaža | Jacques Witta | ||
Studio | Eurimages France 3 Cinéma Canal+ | ||
Distribucija | Miramax (SAD) | ||
Datum(i) premijere | 10. 1. 1993
| ||
Trajanje | 94 min. | ||
Zemlja | ![]() ![]() ![]() | ||
Jezik | francuski | ||
Kronologija | |||
| |||
| |||
Tri boje: Plavo na Internet Movie Database |
Tri boje: Plavo (francuski Trois couleurs: Bleu) je art filmska drama iz 1993. u francusko-poljsko-švicarskoj koprodukciji koju je režirao Krzysztof Kieślowski, a napisali sam Kieślowski, Krzysztof Piesiewicz, Agnieszka Holland i Edward Żebrowski. To je prvi dio njegove 'trilogije o tri boje' koja istražuje francuske revolucionarne ideale u moderno doba: ostali filmovi su Tri boje: Bijelo i Tri boje: Crveno. Glavne uloge tumače Juliette Binoche, Benoît Régent i Emmanuelle Riva. Plavo se bavi temom slobode, načelno emotivne slobode, a ne društvene ili političke..[1]
Radnja se odvija u Parizu, o ženi koja se snosi s posljedicama toga da su joj suprug i dijete poginuli u prometnoj nesreći. Stoga, ona je odjednom silom prilika slobodna obiteljskih obveza, te se odluči ograditi od svega i živjeti u izloaciji od bivših odnosa, ali otkriva da se ne može osloboditi ljudskih veza.[2]
Tri boje: Plavo je dobio hvalospjeve kritičara te je nominiran za značajan broj nagrada.
- Juliette Binoche - Julie de Courcy
- Benoît Régent - Olivier Benôit
- Emmanuelle Riva - Juliena mother
- Florence Pernel - Sandrine
- Guillaume de Tonquédec - Serge
- Charlotte Véry - Lucille
- Yann Trégouët - Antoine
- Hélène Vincent - novinar
- Philippe Volter - agent nekretnina
- Zbigniew Zamachowski - Karol Karol (cameo)
- Julie Delpy - Dominique (cameo)
Zlatni globus je nominirao film u tri kategorije: najboljeg stranog filma, najbolje glavne glumice (J. Binoche) i glazbe.
Filmu je uručena nagrada Zlatni lav na filmskom festivalu u Veneciji.
Roger Ebert je cjelokupnu trilogiju 2003. uključio u svoj popis 'Velikih filmova':
U trilogiji, Plava je anti-tragedija, Bijela anti-komedija a Crvena anti-romansa. Sva tri filma nas zgrabe sa narativnim zanimanjem. Oni su metafizički kroz primjer, ne kroz teoriju: Kieslowski priča parabolu, ali ne propovijeda lekciju... Juliette Binoche, u Plavom, ima slobodu, nakon gubitka supruga i dijeteta, započeti život iznova, ili ga uopće ne započeti... Kieslowski gotovo nikada nije pravio filmove o likovima koji nemaju izbora. Zapravo, njegovi filmovi su uglavnom o njihovim izborima, kako su stigli do njih i bliske veze koji su postigli ili promašili."
Koje se god teme prihvatio, Kieslowski nikada nije trivijalan, ali Plavo ga predstavlja u mnogo manje nadahnutom izdanju nego u vrijeme Dekaloga. Francuska uglađenost, čini se, nije toliko inspirativna kao poljski nihilizam, pa se ovoga puta obuzimajuća mističnost iz njegovih prijašnjih radova, kojoj je više-manje težio, osjeća tek u mrvicama.
Filmski leksikon navodi sljedeće o filmu:
Prvi dio trilogije, kojom se Kieślowski potvrdio kao jedan od najznačajnijih europskih redatelja, Plavo (Zlatni lav u Veneciji), odnosi se na jednu od triju boja francuske zastave te prvu od triju riječi parole na kojoj se temelji franc. građ. društvo Sloboda – jednakost – bratstvo. Priča o slobodi proizlazi iz čvrsto etički utemeljenog autorova svjetonazora. Početak filma referira se na Internacionalu i stav da je za slobodu nužno potpuno izbrisati prošlost, dok kasniji tijek filma pokazuje kako je čovjek biće velikim dijelom satkano od sjećanja pa tek prihvaćanje vlastite prošlosti i njezino prevladavanje ljubavlju mogu voditi prema slobodi. Ti su motivi oblikovani unutar vizualno iznimno efektnog okvira kojim dominira plava boja uporabljena na elementarniji i apstraktniji način u odnosu na dominatne boje u druga dva dijela trilogije. Uobičajen simbol žalosti, plavo također ilustrira temu emocionalnog oslobođenja potvrđujući strukturnu preokupaciju filma – tematizaciju procesa emocionalnog ozdravljenja i katarze.[5]
- ↑ Three Colors: Blue, Bonus Features: Commentary by Anne Insdorf, A Look at "Blue".
- ↑ Kieślowski, Krzysztof. Kieślowski on Kieślowski. Edited by Danusia Stok. London: Faber and Faber, 1998, str. 212.
- ↑ Roger Ebert (9. 3. 2003). „Three Colors Trilogy: Blue, White, Red”. rogerebert.com.
- ↑ Večernji list, Ekran; Tko gleda, zlo ne misli; 2. V 1997., str. 28
- ↑ T. Kurelec (2003). „Tri boje: Plavo”. Filmski leksikon.
- Trois couleurs: Bleu na sajtu IMDb
- Trois couleurs: Bleu na Box Office Mojo-u
- Trois couleurs: Bleu na Rotten Tomatoes-u (en)
- Movie MovieMeter – Trois Couleurs: Bleu (1993)
- Criterion Collection - esej Colin MacCabe