Trois couleurs: Bleu

Tri boje: Plavo
Tri boje: Plavo
	kino poster
Režija	Krzysztof Kieślowski
Producent	Marin Karmitz
Scenario	Krzysztof Kieślowski; Krzysztof Piesiewicz; Agnieszka Holland; Edward Żebrowski
Uloge	Juliette Binoche; Benoît Régent; Emmanuelle Riva; Florence Pernel; Guillaume De Tonquédec
Muzika	Zbigniew Preisner
Fotografija	Sławomir Idziak
Montaža	Jacques Witta
Studio	Eurimages; France 3 Cinéma; Canal+
Distribucija	Miramax (SAD)
Datum(i) premijere	10. 1. 1993
Trajanje	94 min.
Zemlja	Francuska; Poljska; Švicarska
Jezik	francuski
Kronologija
Prethodi:	Sl(ij)edi:
	Tri boje: Bijelo
Tri boje: Plavo na Internet Movie Database

Tri boje: Plavo (francuski Trois couleurs: Bleu) je art filmska drama iz 1993. u francusko-poljsko-švicarskoj koprodukciji koju je režirao Krzysztof Kieślowski, a napisali sam Kieślowski, Krzysztof Piesiewicz, Agnieszka Holland i Edward Żebrowski. To je prvi dio njegove 'trilogije o tri boje' koja istražuje francuske revolucionarne ideale u moderno doba: ostali filmovi su Tri boje: Bijelo i Tri boje: Crveno. Glavne uloge tumače Juliette Binoche, Benoît Régent i Emmanuelle Riva. Plavo se bavi temom slobode, načelno emotivne slobode, a ne društvene ili političke..^[1]

Radnja se odvija u Parizu, o ženi koja se snosi s posljedicama toga da su joj suprug i dijete poginuli u prometnoj nesreći. Stoga, ona je odjednom silom prilika slobodna obiteljskih obveza, te se odluči ograditi od svega i živjeti u izloaciji od bivših odnosa, ali otkriva da se ne može osloboditi ljudskih veza.^[2]

Tri boje: Plavo je dobio hvalospjeve kritičara te je nominiran za značajan broj nagrada.

Glavne uloge

Juliette Binoche - Julie de Courcy
Benoît Régent - Olivier Benôit
Emmanuelle Riva - Juliena mother
Florence Pernel - Sandrine
Guillaume de Tonquédec - Serge
Charlotte Véry - Lucille
Yann Trégouët - Antoine
Hélène Vincent - novinar
Philippe Volter - agent nekretnina
Zbigniew Zamachowski - Karol Karol (cameo)
Julie Delpy - Dominique (cameo)

Nagrade

Zlatni globus je nominirao film u tri kategorije: najboljeg stranog filma, najbolje glavne glumice (J. Binoche) i glazbe.

Filmu je uručena nagrada Zlatni lav na filmskom festivalu u Veneciji.

Kritike

Roger Ebert je cjelokupnu trilogiju 2003. uključio u svoj popis 'Velikih filmova':

U trilogiji, Plava je anti-tragedija, Bijela anti-komedija a Crvena anti-romansa. Sva tri filma nas zgrabe sa narativnim zanimanjem. Oni su metafizički kroz primjer, ne kroz teoriju: Kieslowski priča parabolu, ali ne propovijeda lekciju... Juliette Binoche, u Plavom, ima slobodu, nakon gubitka supruga i dijeteta, započeti život iznova, ili ga uopće ne započeti... Kieslowski gotovo nikada nije pravio filmove o likovima koji nemaju izbora. Zapravo, njegovi filmovi su uglavnom o njihovim izborima, kako su stigli do njih i bliske veze koji su postigli ili promašili."
– Roger Ebert^[3]

Koje se god teme prihvatio, Kieslowski nikada nije trivijalan, ali Plavo ga predstavlja u mnogo manje nadahnutom izdanju nego u vrijeme Dekaloga. Francuska uglađenost, čini se, nije toliko inspirativna kao poljski nihilizam, pa se ovoga puta obuzimajuća mističnost iz njegovih prijašnjih radova, kojoj je više-manje težio, osjeća tek u mrvicama.
– Arsen Oremović^[4]

Filmski leksikon navodi sljedeće o filmu:

Prvi dio trilogije, kojom se Kieślowski potvrdio kao jedan od najznačajnijih europskih redatelja, Plavo (Zlatni lav u Veneciji), odnosi se na jednu od triju boja francuske zastave te prvu od triju riječi parole na kojoj se temelji franc. građ. društvo Sloboda – jednakost – bratstvo. Priča o slobodi proizlazi iz čvrsto etički utemeljenog autorova svjetonazora. Početak filma referira se na Internacionalu i stav da je za slobodu nužno potpuno izbrisati prošlost, dok kasniji tijek filma pokazuje kako je čovjek biće velikim dijelom satkano od sjećanja pa tek prihvaćanje vlastite prošlosti i njezino prevladavanje ljubavlju mogu voditi prema slobodi. Ti su motivi oblikovani unutar vizualno iznimno efektnog okvira kojim dominira plava boja uporabljena na elementarniji i apstraktniji način u odnosu na dominatne boje u druga dva dijela trilogije. Uobičajen simbol žalosti, plavo također ilustrira temu emocionalnog oslobođenja potvrđujući strukturnu preokupaciju filma – tematizaciju procesa emocionalnog ozdravljenja i katarze.^[5]

Reference

↑ Three Colors: Blue, Bonus Features: Commentary by Anne Insdorf, A Look at "Blue".
↑ Kieślowski, Krzysztof. Kieślowski on Kieślowski. Edited by Danusia Stok. London: Faber and Faber, 1998, str. 212.
↑ Roger Ebert (9. 3. 2003). „Three Colors Trilogy: Blue, White, Red”. rogerebert.com.
↑ Večernji list, Ekran; Tko gleda, zlo ne misli; 2. V 1997., str. 28
↑ T. Kurelec (2003). „Tri boje: Plavo”. Filmski leksikon.

Vanjske veze

Trois couleurs: Bleu na sajtu IMDb
Trois couleurs: Bleu na Box Office Mojo-u
Trois couleurs: Bleu na Rotten Tomatoes-u (en)
Movie MovieMeter – Trois Couleurs: Bleu (1993)
Criterion Collection - esej Colin MacCabe

[1] Three Colors: Blue, Bonus Features: Commentary by Anne Insdorf, A Look at "Blue".

[2] Kieślowski, Krzysztof. Kieślowski on Kieślowski. Edited by Danusia Stok. London: Faber and Faber, 1998, str. 212.

[3] Roger Ebert (9. 3. 2003). „Three Colors Trilogy: Blue, White, Red”. rogerebert.com.

[4] Večernji list, Ekran; Tko gleda, zlo ne misli; 2. V 1997., str. 28

[5] T. Kurelec (2003). „Tri boje: Plavo”. Filmski leksikon.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]