Trois couleurs: Bleu

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Three Colors: Blue)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Tri boje: Plavo

kino poster
Režija Krzysztof Kieślowski
Producent Marin Karmitz
Scenario Krzysztof Kieślowski
Krzysztof Piesiewicz
Agnieszka Holland
Edward Żebrowski
Uloge Juliette Binoche
Benoît Régent
Emmanuelle Riva
Florence Pernel
Guillaume De Tonquédec
Muzika Zbigniew Preisner
Fotografija Sławomir Idziak
Montaža Jacques Witta
Studio Eurimages
France 3 Cinéma
Canal+
Distribucija Miramax (SAD)
Datum(i) premijere
10. januar 1993 (1993-01-10)
Trajanje 94 min.
Zemlja  Francuska  Poljska  Švicarska
Jezik francuski
Kronologija

Prethodi: Sl(ij)edi:

Tri boje: Bijelo
Tri boje: Plavo na Internet Movie Database

Tri boje: Plavo (francuski Trois couleurs: Bleu) je art filmska drama iz 1993. u francusko-poljsko-švicarskoj koprodukciji koju je režirao Krzysztof Kieślowski, a napisali sam Kieślowski, Krzysztof Piesiewicz, Agnieszka Holland i Edward Żebrowski. To je prvi dio njegove 'trilogije o tri boje' koja istražuje francuske revolucionarne ideale u moderno doba: ostali filmovi su Tri boje: Bijelo i Tri boje: Crveno. Glavne uloge tumače Juliette Binoche, Benoît Régent i Emmanuelle Riva. Plavo se bavi temom slobode, načelno emotivne slobode, a ne društvene ili političke..[1]

Radnja se odvija u Parizu, o ženi koja se snosi s posljedicama toga da su joj suprug i dijete poginuli u prometnoj nesreći. Stoga, ona je odjednom silom prilika slobodna obiteljskih obveza, te se odluči ograditi od svega i živjeti u izloaciji od bivših odnosa, ali otkriva da se ne može osloboditi ljudskih veza.[2]

Tri boje: Plavo je dobio hvalospjeve kritičara te je nominiran za značajan broj nagrada.

Glavne uloge[uredi - уреди | uredi izvor]

Nagrade[uredi - уреди | uredi izvor]

Zlatni globus je nominirao film u tri kategorije: najboljeg stranog filma, najbolje glavne glumice (J. Binoche) i glazbe.

Filmu je uručena nagrada Zlatni lav na filmskom festivalu u Veneciji.

Kritike[uredi - уреди | uredi izvor]

Roger Ebert je cjelokupnu trilogiju 2003. uključio u svoj popis 'Velikih filmova':

U trilogiji, Plava je anti-tragedija, Bijela anti-komedija a Crvena anti-romansa. Sva tri filma nas zgrabe sa narativnim zanimanjem. Oni su metafizički kroz primjer, ne kroz teoriju: Kieslowski priča parabolu, ali ne propovijeda lekciju... Juliette Binoche, u Plavom, ima slobodu, nakon gubitka supruga i dijeteta, započeti život iznova, ili ga uopće ne započeti... Kieslowski gotovo nikada nije pravio filmove o likovima koji nemaju izbora. Zapravo, njegovi filmovi su uglavnom o njihovim izborima, kako su stigli do njih i bliske veze koji su postigli ili promašili."

Roger Ebert, Utmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svg[3]

Koje se god teme prihvatio, Kieslowski nikada nije trivijalan, ali Plavo ga predstavlja u mnogo manje nadahnutom izdanju nego u vrijeme Dekaloga. Francuska uglađenost, čini se, nije toliko inspirativna kao poljski nihilizam, pa se ovoga puta obuzimajuća mističnost iz njegovih prijašnjih radova, kojoj je više-manje težio, osjeća tek u mrvicama.

Arsen Oremović, Utmarkt Guld.svgUtmarkt Guld.svgSimple GA.pngSimple GA.pngSimple GA.png[4]

Filmski leksikon navodi sljedeće o filmu:

Prvi dio trilogije, kojom se Kieślowski potvrdio kao jedan od najznačajnijih europskih redatelja, Plavo (Zlatni lav u Veneciji), odnosi se na jednu od triju boja francuske zastave te prvu od triju riječi parole na kojoj se temelji franc. građ. društvo Sloboda – jednakost – bratstvo. Priča o slobodi proizlazi iz čvrsto etički utemeljenog autorova svjetonazora. Početak filma referira se na Internacionalu i stav da je za slobodu nužno potpuno izbrisati prošlost, dok kasniji tijek filma pokazuje kako je čovjek biće velikim dijelom satkano od sjećanja pa tek prihvaćanje vlastite prošlosti i njezino prevladavanje ljubavlju mogu voditi prema slobodi. Ti su motivi oblikovani unutar vizualno iznimno efektnog okvira kojim dominira plava boja uporabljena na elementarniji i apstraktniji način u odnosu na dominatne boje u druga dva dijela trilogije. Uobičajen simbol žalosti, plavo također ilustrira temu emocionalnog oslobođenja potvrđujući strukturnu preokupaciju filma – tematizaciju procesa emocionalnog ozdravljenja i katarze.[5]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Three Colors: Blue, Bonus Features: Commentary by Anne Insdorf, A Look at "Blue".
  2. Kieślowski, Krzysztof. Kieślowski on Kieślowski. Edited by Danusia Stok. London: Faber and Faber, 1998, str. 212.
  3. Roger Ebert (9. 3. 2003). "Three Colors Trilogy: Blue, White, Red". rogerebert.com. http://www.rogerebert.com/reviews/great-movie-three-colors-trilogy-blue-white-red. 
  4. Večernji list, Ekran; Tko gleda, zlo ne misli; 2. V 1997., str. 28
  5. T. Kurelec (2003). "Tri boje: Plavo". Filmski leksikon. http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1912. 

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]