Sveti Emerik
Sveti Emerik od Mađarske | |
---|---|
Sveti Emerik od Mađarske | |
Princ | |
Rođen/a | od oko 1000. do 1007., Veszprém |
Umro/la | 2. 9. 1031., Hegyközszentimre (pretpostavljeno) |
Štuje se u | Rimokatolička crkva |
Kanoniziran/a | 1083 |
Kalendar svetaca | 5. novembar u Mađarskoj: 4. septembar (pokop njegovih relikvija) |
Atributi | ljiljan pupoljak, mač |
Princ Imre Sveti (također poznat i kao Henricus, Emeric, Emerick, Emmerich, Emericus ili Americus; Székesfehérvár, 1000/1007 – 2. septembar 1031) bio je mađarski princ i prijestonasljednik iz dinastije Arpadovića. Bio je sin kralja Stjepana I Svetog i Gisele od Bavarske. Navodi se da je bio drugi sin, te da je ime dobio po svom ujaku, rimsko-njemačkom caru Heinrich II Svetom. Prijestonasljednikom je postao nakon smrti svog starijeg brata koji nije uspio preživjeti djetinjstvo.
Imre je do 15. do 22. godine obrazovana u strogom asketskom duhu pod paskom sv. Gerharda (Sv. Gellért), csanádskog biskupa. Otac ga je nastojao što bolje pripremiti za svog nasljednika, te je ostavio pismena uputstva i savjete za vladavinu, a pokušao ga je učiniti su-vladarom za vrijeme svog života.
Imre se godine 1022. oženio.[1] Kronike ne navode ime njegove supruge, a kasniji historičari su kao moguće supruge identificirale tri kandidatkinje - bizantsku plemkinju Irenu Monomahinu; hrvatsku princezu Patricisu, kćer kralja Krešimira III; te Adelaidu/Riksu, kćer poljskog kralja Mieszka II Lamberta.
Mladi princ nikada nije uspio preuzeti prijestolje, jer ga je prilikom lova ubio divlji vepar, nakon čega je pokopan u crkvi u obližnjem Székesfehérváru. S vremenom se oko njegovog groba počele širiti priče o čudesnim iscjeljenjima i preobraćenjima pogana. Zbog toga je godine 1083. kralj Ladislav I dao svečano otkopati njegove kosti. Iste ga je godine papa Grgur VII kanonizirao zajedno sa ocem, navodeći kao razlog njegov "čisti" kršćanski život.
Po Emeriku je ime dobio italijanski moreplovac Amerigo Vespucci, a preko njega i Amerika.
- ↑ Charles Cawley. „HUNGARY KINGS”. Medieval Lands. Foundation of Medieval Genealogy. Pristupljeno 12. VI 2010.