Superkavitacija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Tijelo (crno) prolazi kroz tekućinu (plavo) pri velikoj brzini: tlak fluida iza tijela niži je od tlaka tekućine zbog dolazi do pojave mjehurića pare tj. kavitacije koja okružuje tijelo

Superkavitacija je postupak umjetnog stvaranja kavitacije i njenog iskorištavanja za postizanje situacije minimalnog vodenog otpora. Osnovni princip je stvaranje košuljice plinovitih mjehurića unutar tekućine čime se anulira trenje, što otvara mogućnost velikim podvodnim brzinama. Tehnologija superkavitacije u praksi je vrlo ograničena i koristila se za vijke brzih vojnih ili sportskih brodova, te za torpeda. Krajem 1950-ih godina britanska kompanija Vospers izgradila je dva patrolna čamca klase Brave sa superkavitacijskim vijkom, koja su dosezala maksimalnu brzinu od 58 čvorova (107,4 km/h). Superkavitacijska torpeda u operativnoj službi imaju Rusija (VA-111 Škval) i Iran (Hut). Dva modela su vrlo sličnog dizajna i oba postižu brzine iznad 360 km/h, tj. četverostruko su brži od konvencionalnih torpeda. Mana im je velika bučnost i što u podmorničkom ratovanju onaj tko lansira takav projektil odaje svoju nazočnost, stoga mora pomno odvagnuti dobit i korist njegovog korišenja. U 21. vijeku javile su se i ideje o primjeni takve tehnologije na cijele podmornice, i to primarno zbog superbrzih civilnih putovanja. Kod vojnih podmornica takva tehnologija bila bi problematična jer velike košuljice plinovitih mjehurića ostavljale bi iza sebe vidljive tragove na morskoj površini, čime bi predstavljale lako uočljivu metu neprijateljskim avijacijama.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]