Spaljivanje knjiga

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Čileanski vojnici nakon puča 1973. na ulici spaljuju knjige ljevičarskog sadržaja.

Spaljivanje knjiga, odnosno biblioklazam ili libricid je naziv za namjernu aktivnost, često ceremonijalne prirode, koja za svrhu ima uništavanje knjiga. U širem smislu može podrazumijevati i uništavanje drugih medija za prijenos informacija kao što su gramofonske ploče, filmovi, magnetoskopske vrpce i CD-ovi. Razlozi za takvu aktivnost su obično religijske, političke ili ideološke prirode i njima se obično nastoje trajno ukloniti sadržaji koji se smatraju uvredljivima ili neprihvatljivima, odnosno na spektakularni način izraziti neslaganje s u njima prezentiranim idejama.

Spaljivanje knjiga je kroz historiju predstavljalo najekstremniji oblik cenzure i u modernom svijetu se obično vezuje uz autoritarne režime i institucije, pri čemu se kao jedan od najstarijih primjera navodi Kina pod vlašću prvog cara Qi Shi Huanga, koji je u 3. vijeku pne. naredio znamenito spaljivanje knjiga i pokapanje učenjaka. Zahvaljujući spaljivanju knjiga brojna književna djela i neprocjenjivi izvori historijskih podataka su trajno izgubljena. U 20. vijeku su postala poznata nacistička spaljivanja knjiga te javna spaljivanja Beatlesovih ploča u SAD 1960-ih nakon što je dio tamošnjih kršćana njihovu izjavu "da su popularniji od Krista" shvatio kao blasfemiju.

Na prostoru bivše Jugoslavije su spaljivanja knjiga posljednji put zabilježena 1990-ih kada su u nekim manjim mjestima u Hrvatskoj direktori lokalnih biblioteka iz svojih bibliotečnih fondova izdvajali i javno spaljivali knjige napisane ćirilicom ili čiji su autori bili srpske nacionalnosti.

V. također[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]