Rimokatolička nadbiskupija Sens

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Rimokatolička nadbiskupija Sens (francuski: Archidiocèse de Sens-Auxerre; latinski: Archidioecesis Senonensis je nadbiskupija Rimokatoličke crkve latinskog obreda u Francuskoj. Nadležnost joj odgovara teritoriji departmana u Yonne u regiji Bourgogne. Uspostavljena je, po tradiciji, još u 1. vijeku kao biskupija Senonensis, a u 3. vijeku je uzdignuta na razinu nadbiskupije. Neko vrijeme je nadbiskup Sednsa imao titulu "primasa Galije i Germanije". Sve do 1622. se pod njom nalalizo sedam sufraganskih (subordiniranih) biskupija: Chartres, Auxerre, Meaux, Pariz, Orléans, Nevers i Troyes, poznatih po skraćenici CAMPONT. Današnja nadbiskupiaj je sufragan Dijon. Trenutni nadbiskup je Yves François Patenôtre, čija je cathedra (sjedište) Katedrala u Sensu.[1]

Biskupi i nadbiskupi[uredi - уреди | uredi izvor]

Prije 1000[uredi - уреди | uredi izvor]

Među biskupima Sensa u 4. vijeku su bili:

5. vijek
  • St. Ambrose (u cca. 460)
  • St. Agroecius (Agrice), cca. 475
  • St. Heraclius (487-515), osnivač samostana sv. Ivana Evangelista u Sensu
6. vijek
  • St. Paul (515-525)
  • St. Leo (530-541), poslao St. Aspaisa da pokrštava Melun
  • St. Arthemius, sudjelovao na saborima 581. i 585. koji je od kriminalca sv. Bonda učinio svetog pustinjaka
7. vijek
  • St. Lupus (Lou ili Leu, r. cca. 573): biskup između 609. i 623. godine, sin Blaženog Bettoa iz burgundske kraljevske kuće i St. Austregilde (osnivačice samostana Ste-Colombe)
  • St. Annobertus (c. 639)
  • St. Gondelbertus (cca. 642-643), čiji se episkopat spominje samo u zapisima Opatije Senones iz 11. vijeka
  • St. Arnoul (654-657)
  • St. Emmon (658-75), koji je krajem 668. primio redovnika po imenu Hadrijan te ga poslao u tadašnju Englesku zajedno sa nadbiskupom Teodorom
  • St. Amé (cca. 676), Ebroin ga protjerao u Peronne; spominje se jedino u popisu iz 10. vijeka
  • St. Vulfran (692-695), redovnik iz Fontenellea, koji je napustio biskupsku stolicu kako bi pokrštavao Friziju te umro u Fontenelleu 704.
  • St. Gerie, biskup cca. 696
8. vijkek
  • St. Ebbo, opat St-Pierre le Vifa; biskup prije 711, godine 731. na čelu naroda razbio saracensku opsadu Sensa
  • njegov nasljednik, St. Merulf
  • Hartbert, naveden u zapisima Sabora u Soissonsu (mart 744)[2]
9. vijek
  • Magnus, bivši dvorski kapelan Karla Velikog; biskup prije 802. i autor priručnika za zakone koje je koristio kao putujući missus dominicus (Karlov kraljemski namjesnik); umro iza 817.
  • Jeremias, ambasador Louisa Pobožnog u Rimu prilikom ikonoklastičkog spora; umro 828
  • St. Alderic (829-836), bivši opat Ferrièresa; postao opat St. Maur des Fossesa u Parizu 832
  • Vénilon (837-865) pomazao Karla Ćelavog 6. juna 843. u katedrali Orléansa, prkoseći nadbiskupii Reims; godine 859. Karlo Ćelavi je Vénilona na Saboru u Savonnièresu optužio za izdaju; ime izdajnika Ganelona (u Chanson de Roland) je korupcija imena Vénilon.
  • Ansegisus (871-883), pristaša Karla Ćelavog, od strane pape Ivana VIII proglašen primasom Galije i Germanije, na saboru u Pontinonu postavljen iznad ostalih metropolitanskih biskupa usprkos protivljenja Hincmara; za vrijeme njegovog pontifikata u Sensu napisani Crkveni ljetopisi Sensa (francuski: Gestes des Archevêques de Sens), historija prve dvije francuske dinastije.
10. vijek

Walter, nadbiskup Sensa (Vaulter) (887-923): pomazao Eudesa 888, Roberta I u julu 922 i Rudolfa 13. jula 923 u crkvi St-Médard u Soissonsu.

  • St. Anastasius (967-976)
  • Sevinus (976-999): predsjedao Saborom St-Basleu i stekao nemilost Huga Capeta .

1000-1500[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Hugues de Toucy (1142–1168), za vrijeme njegovog pontifikata papa Aleksandar III (protjeran iz Rima) 18 mjeseci držao dvor u Sensu.

Iza 1500[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. David M. Cheney. "Catholic Hierarchy". http://www.catholic-hierarchy.org/diocese/dsens.html. pristupljeno 28. X 2010. 
  2. Costambeys, Marios (Sept 2004). "Abel (fl. 744–747)". Oxford Dictionary of National Biography (Jan 2010, online izd.). Oxford University Press. http://www.oxforddnb.com/view/article/29. pristupljeno 28. IV 2010. 

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]