Ratovi mušketa

Datum	1807. – 1845.
Lokacija	Novi Zeland; (i otoci Chatham)
Ishod	Međusobni gubici i stjecanja teritorija među brojnim maorskim plemenima

Ratovi mušketa
Datum	1807. – 1845.
Lokacija	Novi Zeland; (i otoci Chatham)
Ishod	Međusobni gubici i stjecanja teritorija među brojnim maorskim plemenima
Sukobljene strane
	Maori
Žrtve i gubici
	I do 40,000 Maora; 1,636 Moriora; 30,000 porobljenih ili prisiljenih na migraciju

Ratovi mušketa (ili musketa) (engleski: Musket Wars) je zbirni naziv za gotovo 3,000 sukoba i racija koji su se od 1807. do 1845. godine odvijali između brojnih maorskih plemena na Novom Zelandu i otocima Chatham. Neposredni uzrok za rat bilo je maorsko stjecanje mušketa, koje je dovelo do početka međuplenske utrke u naoružanju s ciljem sticanja teritorija ili osvećivanja za ranije poraze. Između 20,000 i 40,000 ljudi je izgubilo svoje živote u ovim sukobima, dok ih je gotovo 30,000 porobljeno ili bilo prisiljeno migrirati, a uz to je došlo i do značajne promjene roha, odnosno plemenskih teritorijalnih granica, prije nego je tokom 1840-ih nametnuta kolonijalna uprava. Danas se ovi sukobi uzimaju kao primjer "fatalnog utjecaja" susreta Europljana s domorodačkim stanovništvom.

Ipak, korištenje mušketa tokom ovog konflikta dovelo je do potrebe za reorganizacijom tzv. pā utvrda, od čega će Maori imati naknadnu korist tokom konflikta s kolonijalnim vlastima za vrijeme Novozelandskih ratova.

Najraniji poznati konflikt zbio se 1807. godine, kada su se plemena Ngāpuhi i Ngāti Whātua sukobila nedaleko od današnjeg Dargavillea. Iako su Ngāpuhi posjedovali nekoliko mušketa, zbog poteškoća s njihovim korištenjem, izgubili su od konkurentskog plemena, koje je koristilo samo tradicionalna oružja. Konsolidacija je uslijedila 1818. godine, kada su Ngāpuhi pod vodstvom poglavice Hongija Hike i s velikim brojem mušketa izvršili nekoliko uspješnih, iznenadnih napada na zaljev Te Moana-a-Toi, gdje su maorska plemena još uvijek koristila tradicionalno naoružanje. Nakon toga su uslijedili uspješni napadi na iwije u Aucklandu, Thamesu, Waikatu i oko jezera Rotorua; poražena plemena su porobljena i stavljena pod prisilni rad s ciljem branja i pripremanja lana za trgovinu s Europljanima, s ciljem dobivanja novih mušketa. Uspjeh Hongija Hike potaknuo je i druga plemena da nabave oružje kako bi se obranili od potencijalnih napada, što je dovelo do spirale nasilja koja je svoj vrhunac doživjela tokom 1832. i 1833. godine, kada se proširila na gotovo cijeli teritorij Novog Zelanda, izuzev središnjeg dijela Sjevernog otoka (danas znanog kao Kraljeva zemlja) i udaljenih dijelova Fiordlanda na Južnom otoku. Godine 1835., sukobi su se preselili i izvan Novog Zelanda, kada su plemena Ngāti Mutunga i Ngāti Tama pokrenuli napad na Moriore na otocima Chatham.

Sukobi su postepeno prestajali nakon 1835. godine. Na Južnom otoku su zaključeni do kraja 1837., dok su se sporadični konflikti na Sjevernom otoku nastavili sve do sredine 40-ih godina i konsolidacije kolonijalne uprave.