Pravo prve noći

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Pravo gospodara, slika Vasilija Polenova iz 1874. godine.

Pravo prve noći ili pravo prve bračne noći je izraz koji u svom najširem značenju označava običaje temeljem kojih vlastodržac na odrđenom području (plemenski poglavica, despotski vladar ili monarh, odnosno feudalni gospodar) može uživati seksualne usluge od žena koje pripadaju nižim klasama, odnosno predstavljaju sestre ili kćeri osoba koje se prema njemu nalaze u podložnom odnosu (podanici, kmetovi). U svom užem smislu se pod time označava navodna praksa u srednjovjekovnoj Evropi, pri čemu se koristi latinski izraz ius primae noctis, odnosno francuski izraz droit du seigneur (doslovno: "pravo gospodara").


Moguće objašnjenje[uredi - уреди | uredi izvor]

Iako se pravo prve noći spominje u književnosti 16. stoljeća, zapisi povjesničara imaju vrlo malo dokaza o postojanju te pojave u srednjem vijeku. U nekim feudalnim sustavima mjesni je gospodar nametao culagium: uvjet da seljak od gospodara dobije odobrenje za vjenčanje, što je obično trebalo i platiti. Crkvena vlast u nekim područjima također je tražila naknadu prije nego što se mladoženji dopusti da ostvari brak s mladom. Dakle, pravo prve noći vjerojatno nije ni postojalo, nego je izmišljeno, a ti stvarni običaji su poslužili kao osnova.

U 16. stoljeću Boece navodi proglas izmišljenog škotskog kralja Evenusa III. da "gospodar zemlje mora dobiti djevičanstvo svih djevica koje žive na njoj". Legenda kaže da je sveta Margareta Škotska umjesto jus primae noctis uvela vjenčani porez. Osim što kralj Evenus III. nije postojao, Boece je u svoju priču uključio mnogo drugog materijala koji je očito mitski.

Boece nije jedini spominjao taj zakon: Voltaire ga je naveo 1762., Beaumarchais ga je iskoristio za Figarov pir, poslužio je kao element radnje u filmovima (npr. Hrabro srce Mela Gibsona), te se koristi za propagandu Velikog brata u Orwellovu romanu 1984.

Encyclopædia Britannica zaključuje da je taj običaj postojao u nekim primitivnim društvima, ali da nikad nije bio raširen u srednjovjekovnoj Europi, te da je možda samo nakratko postojao u nekim područjima Francuske i Italije u ranom srednjem vijeku.

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]