Long play – razlika između verzija
m robot kozmetičke promjene |
Nema sažetka izmjene |
||
Red 10: | Red 10: | ||
* [http://www.elektra60.com/news/dreams-of-vinyl/ Dreams of Vinyl: The Story of the LP record by Jac Holzman] |
* [http://www.elektra60.com/news/dreams-of-vinyl/ Dreams of Vinyl: The Story of the LP record by Jac Holzman] |
||
⚫ | |||
{{DEFAULTSORT:Lp}} |
|||
[[Kategorija: |
[[Kategorija:Snimljena muzika]] |
||
⚫ | |||
[[Kategorija:Anglicizmi]] |
[[Kategorija:Anglicizmi]] |
Verzija na datum 29 april 2015 u 01:07
Long play (na engleskom doslovno "dugo sviranje"; skraćeno LP; kolokvijalno longplejka) je izraz za vrstu gramofonske ploče, odnosno analogni audio-format (nosač zvuka) koja se sastoji od (najčešće) vinilne ploče koje se na gramofonskom uređaju okreće u ritmu od 33 okretaja u minuti. Godine 1948. ju je javnosti predstavila američka diskografska kuća Columbia Records, i otada je postala standard za diskografsku industriju u cijelom svijetu.
Za razliku od dotadašnjeg standardnog formata gramofonskih ploča (78 rpm ili o/m), koji su omogućavali 3-5 minuta sadržaja po strani, long play je omogućavao da se na svakoj strani ploče nalazi preko 20 minuta muzičkih sadržaja. Time je omogućeno da se na gramofonskim pločama snimaju i izvode ostvarenja klasične muzike (simfonije, opere i sl.), ali i na jednoj jedinoj ploči izdaju albumi zabavne i drugih muzičkih žanrova.
Popularnost long playa kao glavnog oblika snimanja i reproduciranja muzike nije načelo ni uvođenje singlica, odnosno gramofonskih ploča 45 o/m godinu dana kasnije. Long play ploče su ugrožene tek s pojavom audio-kazeta 1970-ih, da bi od 1980-ih počeli zamjenjivati digitalni kompakt diskovi.