Polumajmuni

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Polumajmuni (Lemurioidea), prema klasičnoj taksonomiji, od vremena Carla Linea (koji ih je sistematizirao kao Prosimii) pa donedavno, svrstavani su u podred sisarskog reda Primates.

Opis[uredi - уреди | uredi izvor]

Lemuri – predstavnici bivšeg podreda Lemurioidea, sada Strepsirrhini, su primati koji žive samo na Madagaskaru

i istočnoj Africi

Filipinski tarzijus (avetnjak), polumajmun, sada se predominantno svrstava u skupinu Haplorrhini.

Ova skupina obuhvata životinje koje žive na drveću, a udovi su im prilagođeni za prihvatanje. Polumajmuni su noćne životinje Neki su mali poput miša, dok neki dostignu dužinu i do jedan metar. Oči su im velike i okrenute naprijed, što omogućava stereoskopski vid. Očne šupljine , na dnu (iza oka), nepotpuno su zatvorene. Hemisfere velikog mozga ne pokrivaju mali mozak i nisu izbrazdane. Zubalo liči na ono kod bubojeda, što znači da su gornji sjekutići odvojeni krezubim dijelom vilice (dijastemom). Veliki i jaki palci mogu biti oponenti svim ostalim prstima pojedinačno ili u mogućim kombinacijama. Jagodice na prstima su široke i meke. Pokriveni su gustom dlakom. Imaju rep, koji je u mnogih veoma dug, ali im ne služi za prihvatanje, kao kod majmuna Novog svijeta. Hrane se plodovima, lišćem, zglavkarima i sitnim sisarima. Žive u velikim i manjim skupinama, a neki su samotnjaci

Rasprostranjenje i ekologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Najviše ih živi na Madagaskaru, na kojem ova skupina čini polovinu svih sisara. Ima ih nešto i u istočnoj i subsaharskoj Africi, odakle, su, pretpostavlja se, na ovaj otok dosplavarili njihovi preci. Ima ih i u južnoj Indiji i na Cejlonu te po svim otocima između Indije i Australije. Ta činjenica je svojevremeo provocirala pretpostavku o postojanju hipotetskog kopna „Lemurije“, koje je neznano davno potonulo u Indijski okean. Prije toga, preko njega, lemuroidi su se raselili u južnoazijaska područja.[1]

Svi polumajmuni žive na drveću, a tjelesna građa im je sasvim prilagođena takvom načinu života. Opstanak gotovo svih vrsta polumajmuna je ugrožen uništavanjem njihovih prirodnih staništa i krivolovolovom za trgovinu egzotičnim životinjama ili ih lokalno stanovništvo pripravlja za ishranu (bushmeet).

Klasifikacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Polumajmuni (Prosimii ), prema klasičnim taksonomijama, su nadred reda Primates, kojem bi prema novijim klasifikacijama i nešto izmijenjenom formatu, odgovarali Strepsirrhini . Tako je, dakle, imenovana skupina tzv. nižih primata, koja obuvata podredove:

  • LemuriLemurioidea i
  • Tarzijusi (avetnjaci) – Tarsioidea, sa osam porodica:
  • Cheirogaleinae – svi su stanovnici Madagaskara; poznat je najmanji majmun, mišji lemur (Microcebus murinus);
  • Lemuridae – lemuri, također isključivo stanovnici Madagaskara, s velikim brojem poznatih vrsta kao npr. prstenastorepi lemur (Lemur catta), čupavouhi lemur (Varecia variegata);
  • Megaladapidae – također su stanovnici Madagaskara, a svi predstavnici pripadaju rodu Lepilemur;
  • Indridae – porodica koja obuhvata krupne vrste indri i sifaka s Madagaskara. Imenovana j po tipskom rodu ktatkorepih Indris polumajmna;
  • Daubentoniidae uključuju samo jednu vrstu, madagaskarski prstaš (Daubentonia madagascariensis)., sa zubalom kao u glodara.
  • Loridae obuhvaća potoa i više vrsta lorija. Poto (Perodicticus potto) živi u Africi, a spori lori (Nycticebus coucang) u Indoneziji, na Sundskim otocima i Filipinima.
  • Galaginidae i nastanjuju tropske dijelove Afrike.
  • Tarsiidae (avetnjaci) nastanjuju šume jugoistočne Azije. Imaju upadljivo goleme očim, a uz primitivna obilježja polumajmuna imaju i neka obilježja pravih velikih majmuna.[2][3][4][5][6]

Vidite još[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Šentija J.(1980): Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 6: Nih-Ras. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb.
  2. Lambert D. (1989): The Cambridge guide to prehistoric man. Cambridge University Press, Cambridge, ISBN 0 521 33364 4; ISBN 0 521 33364 9.
  3. Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  4. Dobzhansky T. (1970): Genetics of the evolutionary process. Columbia, New York, ISBN 0-231-02837-7.
  5. Wood B. (2005): Human evolution – A very short introduction. Oxford University Press, Oxford, ISBN 0-19-280360-3.
  6. Boaz N. T. (1999): Essentials of biological anthropology. Prentice Hall, New Jersey,ISBN 0-13-080793-1.