Pirogranit
_w_Suboticy.jpg)
Pirogranit je naziv za vrstu keramike, najčešće građevne, pečene na visokoj temperaturi, koja se odlikuje izrazitom tvrdoćom i otpornošću spram atmosferilija, čak i spram mraza i leda, koju proizvodi poznata pečujska tvornica keramike Zsolnay.[1]
Zbog svoje otpornosti i čvrstoće, pirogranit je uglavnom korišten za izradu crijepova, te fasadne dekoracije i keramoplastike, osobito u doba secesije, tako da danas diljem Europe postoji gotovo 1000 građevina u izgradnji kojih je ovaj osobiti materijal korišten. [2]
Materijal je otkriven u tvornici Zsolnay, zahvaljujući stalnim naporima njezina osnivača Vilmosa Zsolnaya da poboljša sirovinski sastav i kakvoću svojih proizvoda.[3]
Zsolnay je građevinsku keramiku proizvodio od samoga početka. Od 1872. proizvodi dekorativne oblike od kamenjače, a daljnjim radom na kakvoći i otpornosti keramičkog materijala nastaje plutonit. Konačno, 1886. otkriven je, i u proizvodnju Tvornice Zsolnay uključen pirogranit, u početku nazivan Steindel-smjesom, jer ga je prvi, u izgradnji zgrade Parlamenta u Budinpešti primijenio arhitekt Imre Steindl. Materijal postaje osobito popularan u doba secesije, od 1890. do 1910., koju je ovaj materijal svojom atraktivnošću koja ja omogućavala bogatu polikromiju arhitektonskih pročelja i svojom otpornošću, u velikoj mjeri nadahnuo, usmjerio i formirao, osobito na mađarskome tlu.[4]
To ima osobito zahvaliti domaćim arhitektima koji su odmah prepoznali do tada neslućene mogućnosti tog materijala, te su ga primjenjivali gotovo redovito, osobito na najreprezentativnijim zdanjima tog vremena. Među najranijim primjerima primjene pirogranit svakako valja spomenuti Gradsku vijećnicu u Kečkemetu (1890.-1897), Muzej primijene umjetnosti u Budimpešti (1891-1896.), Geološki zavod (1896.-1899.) te Poštansku štedionicu u Budimpešti (1899.-1901.), koje je sve projektirao arhitekt Ödön Lechner, dobar prijatelj Vilmosa Zsolnaya, s kojim je – među ostalim – zajedno putovao u Indiju proučavati u London i proučavati tamošnje velike zbirke indijskih i perzijskih umjetnina, te koji je upotrebu dekorativne keramike, pa i ukrasa od pirogranita, vidio kao sredstvo iskazivanja mađarskog nacionalnog identiteta u umjetnosti i formiranju novog, „monumentalnog“ velegradskog stila.[5]
Lechnerovi sljedbenici (S. Baumgartner, Z. Herceg, M. Komor, D. Jakab) su preuzeli kolorirane keramičke ukrase i trakastu ornamentiku od klinker opeke, ali sve to koriste manje uspješno od Lechnera.[6]
Među važnijim ostvarenjima južno od Drave, koja su ukrašena Zsolnayevom građevnom keramikom, valja spomenuti zgradu Gradske vijećnice u Sarajevu (1894.-1896.) koju je realizirao mladi arhitekt Ćiril Metod Iveković, Glavne pošte u Zagrebu arhitekta Ernőa Foerka i Gyule Sándyja (1901.-1904.),[7] Vile Münz u Ičićima kraj Opatije (1911.), te niz javnih i privatnih zgrada u Subotici.[8]
Predmeti od pirogranita se u Tvornici Zsolnay na manufakturan način proizvode još uvijek (uglavnom je riječ o replikama starijih primjeraka pirogranitnih ukrasa korištenih u restauraciji izvornog izgleda secesijskih zgrada), no danas se na njih odnosi posve neznatan dio proizvodnje.
- Duranci 1989 – Bela Duranci: Keramika Zsolnay na građevinama u Jugoslaviji, u: Keramika Zsolnay, katalog izložbe, Zagreb, 1989., str. 102-109
- Dundović 2015 – Dundović, Boris: Upravna zgrada Ravnateljstva pošta i brzojava. Mađarski nacionalni stil u arhitekturi zagrebačkog Donjeg grada
- Halmos 1989 – Mária Halmos: Mogućnost obnove građevne keramike Zsolnay, u: Keramika Zsolnay, katalog izložbe, Zagreb, 1989., str. 110-113
- Moravanszky 1989 – Ákos Moravánszky: Formiranje modernog arhitektonskog izraza i građevna keramika Zsolnay, u: Keramika Zsolnay, katalog izložbe, Zagreb, 1989., str. 97-100
- Romváry 1989 - Ferenc Romváry: Keramika Zsolnay, u: Keramika Zsolnay, katalog izložbe, Zagreb, 1989., str. 16-22
- Valušek 2009 – Berislav Valušek: Vila Münz u Ičićima, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 33, 2009., 295-306
- ↑ Halmos 1989, 110-111
- ↑ Duranci 1989, 102; Halmos 1989, 110-111
- ↑ Halmos 1989, 110-111; Romváry 1989, 17-18
- ↑ Duranci 1989, 102-103; Moravanszky 1989, 98-99
- ↑ Moravanszky 1989, 99; Duranci 1989, 102, 103
- ↑ Moravanszky 1989, 100
- ↑ Dundović 2015
- ↑ Duranci 1989, 102-103, 105-107; Valušek 2009, 306. Berislav Valušek 2009. navodi kako je otkrio da je Vila Münz u Ičićima dekorirana Zsolnajevom keramikom, frizom neorenesansne majolike, no to je zapravo dvadeset godina ranije, 1989. prvi otkrio Bela Duranci, navodeći tu Opatijsku vilu doduše kao Vilu Habenicht, što je vjerojatno bilo ime špeditera kojeg i Valušrk spominje u svojem članku.