Pariški mirovni ugovor (1947)

Izvor: Wikipedia
Pariški mirovni ugovor
Kanadski predstavnici na konferenciji u Parizu
Kanadski predstavnici na konferenciji u Parizu

Pariški mirovni ugovor potpisan je 10. februara 1947., nakon Konferencije održane u Parizu od 25. jula do 15. oktobar 1946.[1]

Na konferenciji su Saveznici, prije svega Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Sovjetski Savez kao pobjednici u Drugom svetskom ratu pregovarali o detaljima mirovnih ugovora sa poraženim osovinskim državama; Italijom, Rumunjskom, Mađarskom, Bugarskom i Finskom.[1]

Prema odredbama Pariškog mirovnog ugovora; Italiji, Rumunjskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Finskoj, je omogućeno da kao suverene države ponovno steknu status međunarodnog pravnog subjekta i postanu članice Ujedinjenih nacija.[1] Ugovorima je regulirano plaćanje ratnih reparacija[1], i set obaveza vezan uz poštivanje prava nacionalnih manjina u državama potpisnicama. Oni su označili kraj talijanske kolonijalne vladavine u Africi i legalizirali teritorijane promjene na granicama između Italije i Jugoslavije, Mađarske i Čehoslovačke, Mađarske i Rumunjske, Sovjetskog Saveza i Rumunjske, Rumunjske i Bugarske, Italije i Francuske i Sovjetskog Saveza i Finske.

Ugovori su obavezali zemlje potpisnice da moraju poduzeti sve mjere koje će osigurati da sve osobe pod (njihovom) jurisdikcijom budu zaštićene, bez diskriminatornih odredbi na temelju rase, spola, jezika ili religije, kao i da će poštovati ljudska prava i sve temeljne slobode pojedinca, uključujući i slobodu govora, štampe i religije, političkog organiziranja i javnog okupljanja. Svaka se zemlja potpisnica obavezala da će poduzeti potrebne korake kako bi spriječila ponovno rađanje fašističkih ili drugih političkih, vojnih ili paramilitarnih organizacija, koje za cilj imaju uskraćivanje demokratska prava građana.

Ratne reparacije[uredi - уреди]

Problem ratnih reparacija se dokazao kao jedan od najtežih na koferenciji, a i posle nje. Sovjetski Savez, kao zemlja najteže pogođen ratom, tvrdo je ustrajavao na zahtjevu za maksimalne moguće reparacije od svih neprijateljskih zemalja u ratu, jedino su pokazali izvjesnu samilost prema Bugarskoj, vjerojatno zbog Georgi Dimitrova koji je sve do 1943 bio generalni sekretar Kominterne. Ali su se pokazali tvrdi i nemilosrdni prema Rumunjskoj i Mađarskoj, kojima su određene visoke reperacije.

Finska je bila jedina država koja je u potpunosti isplatila ratne reparacije.

Dogovorene su sledeće ratne reparacije (po parametrima iz 1938. godine):

Italija je trebala isplatiti reparacije u iznosu od 360.000.000 $, od čega:

Finska je Sovjetskom Savezu isplatila reparacije u iznosu od 300.000.000 $. Mađarska je trebala isplatiti reparacije u iznosu od 300.000.000 $, od čega:

  • 200.000.000 $ Sovjetskom Savezu,
  • 100.000.000 $ Čehoslovačkoj i Jugoslaviji.

Rumunjska je Sovjetskom Savezu trebala isplatiti reparacije u iznosu od 300.000.000 $. Bugarska je trebala isplatiti reparacije u iznosu od 70.000.000 $ od čega:

  • 45.000.000 $ Grčkoj,
  • 25.000.000 $ Jugoslaviji.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 "Paris Conferences" (engleski). Answers Corporation. http://www.answers.com/topic/paris-conferences. pristupljeno 29. 04. 2014. 

Vanjske veze[uredi - уреди]