Operacija Blau

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Operacija Plavo)
Plan Blau
(Njemačka ljetna ofanziva 1942.)
Deo kampanje na Istočnom frontu Drugog svjetskog rata
Bundesarchiv Bild 101I-218-0503-19, Russland-Süd, zerstörter russischer Panzer.jpg
Vrijeme: 28. jun – 24. novembar 1942
Mjesto: područje Voronježa, Rostova, Staljingrada, Kubanja u Južnoj Rusiji; Sjeverni Kavkaz (SSSR
Rezultat: strategijski neuspjeh Sila Osovine
Sukobljene strane
 Sovjetski Savez
Komandanti i vođe
Snaga
  • 1,300.000 lkudi
    • 1 mil. Nijemaca
    • 300.000 njemačkih saveznika
  • 1.900 tenkova[b][2]
  • 1.610 aviona[3]
  • početak: 2,700.000 ljudi
    • 1,700.000 ljudi
    • 1,000,000 rezerve
  • 3.720 tenkova[4]
  • o. 1.671 aviona[5]
Žrtve i gubici
1,013.000[note][6]
  • 2,226.416
  • 1,111.681 poginulih ili nestalih
  • 1,114.735 ranjenih ili bolesnih[note][7]

Plan Blau (njemački: Fall Blau; doslovno: "Plavi slučaj") ili Operacija Blau je službeni naziv za plan i po njemu izvedenu veliku ofanzivu njemačkih i drugih osovinskih snaga na Istočnom frontu u ljeto 1942. godine, a koja je za cilj imala konačno poraziti SSSR i izbaciti ga iz Drugog svjetskog rata.

Ofanziva je predstavljala nastavak operacije Barbarossa kojom su prethodne godine njemačke snage zauzele najveći dio evropskih oblasti SSSR-a, ali nisu postigle svoj krajnji cilj uništenja sovjetske države i njenih oružanih snag koje su u zimu 1941/42. porazile Nijemce pred Moskvom i prisilili ih na djelomično povlačenje. Iako je Crvena armija bila znatno oslabljena, a pogotovo nakon katastrofalnog poraza u Drugoj bitci za Harkov u proljeće, niti njemačke snage više nisu bile u stanju izvesti istovremenu ofanzivu na cijeloj širini fronte, te su ofenzivu ograničile na njen južni dio. Glavni cilj ofanzive je bio Kavkaz sa za osovinske snage ključnim naftnim resursima, odnosno operativna osnovica za eventualno napredovanje prema Bliskom Istoku, Indiji ili preko Volge.

Njemačka je ofanziva ispočetka imala spektakularne uspjehe, a pogotovo se iskazao njen južni krak, koji je uspio prijeći rijeku Don i izbiti na sjeverne dijelove Kavkaza. Sovjeti su pretrpjeli teške gubitke, ali su, poučeni iskustvima Barbarosse, uglavnom izbjegli masovna opkoljavanja i sačuvali jezgro svojih snaga. Ključnim se trenutkom pokazao žestoki sovjetski otpor pri obrani industrijskog grada Staljingrad koji je sa vremenom, i zbog simboličnih i političkih razloga, gro njemačkih snaga vezao u iscrpljujućoj Staljingradskoj bitci. Brzo njemačko napredovanje je, sa druge strane, pokazalo i njemačke slabosti, prije svega u nedostatku ljudstva i materijalnih resursa, koga su sve više nadoknađivali slabije opremljene i obučene trupe osovinskih saveznika. Operacija Uran, uspješna sovjetska kontraofanziva izvedena krajem jeseni je označila kraj osovinske ofenzive, a nakon uništenja 6. armije u Staljingradu prisilila Nijemce sa povlačenje sa Kavkaza; dio osvojenih teritorija, kao što su grad Kursk i Kubanjska oblast, su zadržani sve do ljeta 1943. godine.

Napomene[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Holt (2009), p. 47.
  2. Antill (2007), pp. 24–25.
  3. Hayward (2001), p. 129.
  4. Antill (2007), p. 29.
  5. Bergström 2007, pp. 49–50.
  6. Antill (2007), p. 87.
  7. Glantz (1995), p. 295.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Antill, Peter (2007). Stalingrad 1942. Oxford: Osprey Publishing. ISBN 1-84603-028-5. 
  • Glantz, David M.; Jonathan M. House (2009). To the Gates of Stalingrad: Soviet-German Combat Operations, April–August 1942. The Stalingrad Trilogy. I. Lawrence, KS: University Press of Kansas. ISBN 978-0-7006-1630-5. 
  • Hayward, Joel (1995). Too Little Too Late: An Analysis of Hitler's Failure in 1942 to Damage Soviet Oil Production. Lawrence, KS: The Journal of Strategic Studies, Vol. 18, No. 4, pp. 94–135.