Očnjaci

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Očnjaci
Eckzahn.png
Labijani i mezijalni aspekt gornjeg i vestibularni aspekt donjeg očnjaka
Presjek ljudske lobanje.png
Stalni zubi, pogled sa desne strane
Latinski dentes canini
Gray's subject #242 1116
MeSH Cuspid

Očnjaci (lat. dentes canini) su najvažniji zubi mesoždera, jer služe za prihvatanje i razdiranje plena, a kod zmija to su i otrovni zubi (namenjeni kako hvatanju plena, tako i odbrani). Naziv canini je izveden od latinske reči canis (što u prevodu znači pas). U humanoj denticiji postoje četiri očnjaka, po dva u gornjem i donjem dentalnom luku i sa klasom sekutića oni čine tzv. prednje zube (lat. dentes anteriores s. frontales). Očnjaci se često nazivaju i „ugaoni zubi“, jer mezijalna polovina njihove vestibularne površine pripada prednjim, a distalna polovina bočnim zubima, omogućavajući postepeni prelom i skretanje zubnih lukova.

Klasa očnjaka[uredi - уреди | uredi izvor]

Klasi očnjaka pripadaju četiri zuba, smeštena na trećem mestu od medijalne linije u sva četiri kvadranta:

  • gornji očnjak (desni i levi) – dens caninus superior dexter et sinister;
  • donji očnjak (desni i levi) – dens caninus inferior dexter et sinister.

Unutar klase, sličnog su oblika i funkcije. Masivan koren, dobra alveolarna podloga i bogatstvo proprioreceptora u potpornim tkivima čine ove zube izuzetno značajnim i u anatomskom i u funkcionalnom pogledu.

Očnjaci su sposobni da izdrže veliki mastikatorni stres i deluju kao „amortizeri“, pružajući podršku bočnim zubima u toku žvakanja. NJihova osnovna uloga je kidanje i razdiranje hrane, što čini sredinu između sečenja (karakterističnog za sekutiće) i gnječenja i mlevenja (karakterističnog za bočne zube). Svojom labijalnom površinom podupiru uglove usana, pa doprinose i fiziognomskom izgledu osobe, a njihove oralne površine sa dobro razvijenim cingulumom imaju veliki značaj pri lateralnim kretanjima mandibule.

Što se njihovog izgleda tiče, očnjaci sa proksimalnog aspekta liče na sekutiće (pošto imaju sečivni greben, cingulum i marginalne grebene), a sa vestibularnog i oralnog na pretkutnjake. Kruna gornjeg očnjaka je malo šira i kraća od krune donjeg, a i jedni i drugi pokazuju pravilan znak ugla i luka. Koren ovog zuba je izuzetno dobro razvijen i širok vestibulo-oralno, pa je dobro fisiran u alveolarnoj kosti i očnjak često služi kao oslonac raznim protetskim nadoknadama u ustima pacijenta (proteze, mostovi i sl).

Vestibularne i oralne površine očnjaka imaju oblik petougla, a bočne strane (mezijalna i distalna) oblik trougla sa bazom u cervikalnom delu (slično sekutićima).

Atributi klase[uredi - уреди | uredi izvor]

Dispozicionirani i retenirani očnjaci

Postoje tri zajednička obeležja, karakteristična za očnjake kao klasu zuba.

To su jedini zubi u dentalnom luku koji imaju samo jednu kvržicu – solitarna kvržica (lat. cuspidus). Lingvalna jama je prisutna kao kod sekutića, ali je lingvalnim kvržičnim grebenom podeljena na mezijalni i distalni deo. Očnjaci imaju najduži koren od svih zuba u pripadajućem dentalnom luku, a pošto je on i masivan uzrokuje veliko ispupčenje na alveolarnoj kosti.

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Željko Martinović: Osnovi dentalne morfologije, II izdanje („Službeni glasnik“ Beograd, 2000.) ISBN 86-7549-175-1;
  • Olga Janković, Verica Vunjak: Morfologija zuba, VII izdanje („Zavod za udžbenike i nastavna sredstva“ Beograd, 2001.) ISBN 86-17-08912-1;
  • Darinka Stanišić-Sinobad : Osnovi gnatologije, I izdanje („BMG“ Beograd, 2001.) ISBN 86-7330-139-4, COBISS-ID 94080780;

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]