Niccolò Tommaseo

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Nikola Tommaseo)
Niccolò Tommaseo

Portret Niccolòa Tommasea, Egista Sarria
Rođen/a 09. oktobar 1802. (1802-10-09)
Šibenik
Umro/la 01. maj 1874. (dob: 71)
Firenca
Ostala imena tal. Niccolò hrv. Tomašić
Zanimanje književnik, političar

Niccolò Tommaseo [nikkoˈlɔ tommaˈzɛːo] (Šibenik, 9. X. 1802. – Firenca, 1. V. 1874.), talijanski književnik, jezikoslovac i političar. Svoje etničko slavenstvo i kulturno talijanstvo Tommaseo nije uspio riješiti te se naizmjence deklarirao kao Slaven i Talijan. Smatra se prethodnikom talijanskog iredentizma pa su njegova djela postala ideološkim osloncem talijanskih okupacija Dalmacije u 20-tom stoljeću.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Podrijetlom iz trgovačke obitelji, sin je oca Jeronima Tomašića i majke Kate, rođene Kevešić, koji su umrli i pokopani u Šibeniku. Osnovnu školu pohađao je u rodnom gradu, gimnaziju u splitskom sjemeništu a potom završio studij prava u Padovi (1822), gdje je upoznao katoličkog filozofa A. Rosminija Serbatija. Započeo je književnu i publicističku djelatnost; otišao je u Milano, upoznao A. Manzonija te počeo surađivati s liberalnim krugom okupljenim oko firentinskoga časopisa Antologia, što je nastavio i nakon preseljenja u Firencu (1827). U to vrijeme se dopisivao s Petrom II Petrovićem Njegošom i Medom Pucićem. Pošto je objavio politički nepoćudan članak o grčkom ratu za nezavisnost, svojevoljno je otišao u progonstvo u Francusku (1834). Zahvaljujući amnestiji vratio se u Italiju te je iduće desetljeće proveo u Veneciji i to je bilo najplodnije razdoblje njegova književnog i političkog djelovanja.

Četrdesetih godina zainteresirao se za ilirski pokret, stupio u vezu s nekolicinom ilirski prvaka, pogotovo sa Špirom Popovićem u Šibeniku, uz čiju pomoć uči hrvatskosrpski jezik, ali u tome nije ustrajao. Od 1839. posjetio je više puta Šibenik i Dalmaciju, ali ga je i pratila austrijska policija koja ga je stavljala u red državnih neprijatelja. Promatrajući narodni život izbliza, zavolio je narodno izvorno blago, ali je i uočio gospodarske i vjerske probleme, koje je preko Cara i Pape pokušao ublažiti. Tih godina piše "Iskrice" (Scintille, 1841.; na hrvatskosrpskom jeziku 1844.) koje su ostavile traga u narodnom preporodu tih godina u Dalmaciji.

Revolucionarne 1848/49. otvoreni je protivnik Austrije, postaje ministar u vladi obnovljene Mletačke Republike ali procjenjuje da se Dalmacija ne može pripojiti Republici, jer su se prilike u mnogočemu izmijenile. Kao ministar prosvjete u privremenoj tamošnjoj vladi zasnovao je katedru ilirskog jezika. Nakon pada Venetske Republike bio je zatvoren te prognan na Krf (1849). Tamo se vjenčao s udovicom Dijamantinom i prihvatio njeno dvoje djece kao svoje. Poluslijep, vratio se najprije u Torino (1854), a potom se trajno nastanio u Firenci (1859), gdje je ostao izoliran ustrajavajući na neogvelfskim političkim idejama o kraljevini Italiji kojom bi carevao Papa. 1861. Niccolòa je potpuno oslijepio no to ga nije zaustavilo u stvaranju, slušao je čitanja i diktirao nove tekstove. 1873. umrla mu je žena a sljedeće godine od moždanog udara i on.

Kontroverze[uredi - уреди | uredi izvor]

Od mladosti je Tommaseo sticao talijansku naobrazbu. Zavolio je talijanski narod i kulturu, pa se neko vrijeme osjećao gorljivim Talijanom i zagovarao talijanstvo Dalmacije.

Wikiquote „Ja sam Talijan jer sam rođen od podanika venecijanskih, jer je moj jezik bio talijanski, jer je otac moje bake došao u Dalmaciju iz Bergamskih dolina. Dalmacija je zaista talijanskija od Bergama, a ja sam na dnu duše veći Talijan od Italije... Dante kaže da Kvarner zatvara Italiju... Dante me time progoni, mene nesretnika. Neka mu Bog oprosti, nije znao što čini“
(Lettere di Niccolo Tommaseo a Cesare Cantu, Milano 1904. i P. Kasanodrić, Iz Tommaseove prepiske od 1839. do 1849., Split 1924. str. 5)

Kasnije to poriče i ističe slavensko obilježje Dalmacije, svoje slavensko podrijetlo i talijanski odgoj. No ostaje protivnik sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, osobito nakon obnavljanja ustavnog života 1860/61. U nekoliko polemički spisa ustaje protiv težnji hrvatskog naroda, iz koga je potekao, i zagovara autonomiju Dalmacije (Dalmatinsko pitanje – La questione Dalmatica, 1861). On postaje duhovni začetnik autonomaštva u Dalmaciji. U razdoblju do 1939. Tommaseo nije imao lijepih riječi za Šibenik, u kojem se beskrajno dosađivao. Smatrao ga je “bijednom rupom Dalmacije”, a ništa bolje nije mislio ni o Šibenčanima, za koje je kazao kako su “lijeni i zloćudni”! No, u kasnijem životu ispričavao se Šibenčanima i Dalmatincima, odnosno Slavenima, zbog takvih svojih stavova i izjava.[1] Po svemu sudeći Tommaseo je vrlo složena i kontroverzna ličnost, inače veliko ime talijanske kulture, koji se neko vrijeme osjeća Talijanom, drugi put Slavenom, nikada Hrvatom. Svojom autonomaškom koncepcijom jako je štetio hrvatskoj nacionalnoj integraciji.

Premda je umjetnički i društvenopolitički rad Niccolòa Tommaseo uistinu bio proturječan, još su proturječniji odrazi njegovog rada. Odrazi su to na njegove teorije o posebnoj dalmatinskoj naciji koje se pojavljuju tridesetih godina 19 stoljeća. Zatim se nakon 1848. na temeljima Tommaseove politke pojavljuju Italo-Dalmatinci koje vide Dalmaciju kao dio nove ujedinjene Italije. Program autonomaša šezdesetih i sedamdesetih godina lijepo se ogleda u knjižici N. Tommasea Ai Dalmati (1861.) Kao zajedničku programsku osnovu pokreta naglasili su dalmatinsku državnost, povijesno naslijeđe, zaseban dalmatinski kolonatski zemljišni sustav i konzervativnu ulogu Hrvata za revolucije. Tommaseo je tvrdio da je Dalmacija, u osnovi slavenska pokrajina, moralna predvodnica slavenskoga svijeta koja je uvijek bila samostalna cjelina i koju su njezini gospodari razlikovali od Hrvatske. Tvrdio je da su Hrvati stigmatizirani ponašanjem za revolucije 1848. godine, bez standardiziranoga jezika, ponijemčeni, i u neriješenim odnosima s Mađarima. Tommaseo se, ne bez osnove, užasava na pomisao da bi hrvatskosrpski jezik onda, 1860. godine, mogao postati službeni jezik sudova i uprave, jer bi to, po njegovu mišljenju, dovelo do strahovitih zabuna kod prevođenja isprava i presuda.[2]

U Italiji je Tommaseo vrlo cijenjen te je smatran jednim od najboljih talijanskih lingvista i novelista 19. stoljeća. Brojne škole, ulice i trgove nose njegovo ime, a u središtu Venecije nalazi mu se i spomenik te nekoliko spomen ploča, budući da je Tommaseo bio i borac za oslobođenje Venecije od austrijske uprave, te je sudjelovao u revolucionarnoj venecijanskoj vladi, koju je vodio Daniele Manin 1848. godine. Međutim, u rodnom mu Šibeniku, kao i u Dalmaciji i Hrvatskoj, Tommaseo više nije toliko poznat.

Spomenik u Šibeniku[uredi - уреди | uredi izvor]

Spomenik Niccolòu Tommasseu u Šibeniku

Od 1890. godine u Šibeniku su krenuli s izgradnjom perivoja pri čemu je srušen veliki dio srednjovjekovnih fortifikacija. U završnoj fazi izgradnje talijanaško udruženje Lega Nacionale pokrenulo je inicijativu za postavljanje spomenika Niccolòu Tommaseu. U realizaciji te zamisli participirali su brojni ugledni Talijani, ali i pobornici Tommaseovih ideja u rodnom mu Šibeniku. Italofili su odbili prijedlog Ivana Rendića a prihvatili onaj talijanskog kipara Hektora Ximenesa. Autonomaši su svome ideologu podigli sedam metara visok spomenik u gradskom perivoju (đardinu) 31.5.1896. uz visoke počasti i bogati program pod pokroviteljstvom Općinske uprave i u nazočnost načelnika Šupuka. Taj spomenik je prilikom dvije talijanske okupacije Šibenika, one prve od 1918. do 1921. i one druge za vrijeme fašističke okupacije od 1941. do 1943. bio mjesto poklonstva prvo iredentista a kasnije fašista i po njima simbol i dokaz da je Šibenik talijanski grad a oni osloboditelji.

Postoji više verzija o tome kako i kad je spomenik uklonjen:

  • Jedna od njih koja je zasigurno pogrešna kaže da su ga partizani srušili 1943. nakon što su ušli u Šibenik nakon pada Italije. No s obzirom da su u gradu bili samo 2 dana te da su Nijemci jako brzo ponovno okupirali grad ta legenda ne drži vodu.[3]
  • Najzanimljivija pa time i najraširenija priča odgovornost za rušenje spomenika stavlja na Vladimira Nazora. Šibenik je nakon oslobođenja 1944. postao sjedište ZAVNOHa, čiji je predsjednik Vladimir Nazor 18. 2. 1945.g. održao govor ispred Hotela Krka i primjetio da nije očekivao da će ga "dočekati ovaj tolomaš" te preporučio da bi u Krešimirovom gradu trebalo podići spomenik kralju Petra Krešimira IV. Šibenčani su prijedlog s oduševljenjem prihvatili, kip su odmah nakon toga[4] (po nekim drugim izvorima to je šibenska omladina napravila sutradan)[5] srušili i sklonili a kasnije i rastalili, u pećima tvornice u Crnici, dočim su kip s likom Petra Krešimira IV. postavili tek nakon 55 godina. Od samog kipa je ostala samo ruka, koja se čuva u muzeju talijanskih iridentista koji još sanjaju “izgubljeni zavičaj”.[6]
  • Znanstveni rad u povodu "obnove" šibenskog perivoja 1997. nam kazuje ovu priču o spomeniku. Okolina perivoja je bila jako razrušena za vrijeme rata pa je 1954. pokrenuta realizacija modernog projekta arhitekta I. Vitića: Doma JNA i škole »Simo Matavulj« koji je završen 1960. Godine 1954. spomenik je uklonjen pri cjelokupnoj rekonsturkciji tog gradskog predjela, a Park Roberta Visianija preimenovan u Park Maksima Gorkoga.[7]

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Novi rječnik sinonima talijanskoga jezika (Nuovo dizionario dei sinonimi della lingua italiana, 1830)
  • Rječnik talijanskoga jezika (Dizionario della lingua italiana, 4 dijela, 7 svezaka, 1865–79., u suradnji s B. Bellinijem).
  • Dva poljupca (Due baci, 1832), psihološka pripovijetka
  • Vojvoda atenski (Il Duca d’Atene, 1837), povijesna pripovijetka
  • Pohara Lucce (Il sacco di Lucca, 1837), povijesna pripovijetka
  • O odgoju (Dell’educazione, 1834)
  • O Italiji (Dell’Italia, 1835)
  • Estetski rječnik (Dizionario estetico, 1840)
  • Filozofske studije (Studi filosofici, 1840)
  • Rim i svijet (Rome et le monde, 1851)
  • Drugo progonstvo (Il secondo esilio, 1862.)
  • Pjesničke uspomene i pjesme (Memorie poetiche e poesie, 1838)
  • Intiman dnevnik (Diario intimo, objavljen posmrtno 1938)
  • Vjera i ljepota (Fede e bellezza, 1840)
  • Narodne pjesme toskanske, korzičke, ilirske, grčke (Canti popolari toscani, corsi, illirici, greci, 1841–42)
  • Pjesme (Poesie, 1872)

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Marija Lončar, Nepravedno prešućeni Niccolo Tommaseo, Slobodna Dalmacija, 15.04.2013.
  2. Mirko Đinđić, Identitetski “lomovi” dalmatinskih Talijana, Politička misao, Vol.44 No.3 Rujan 2007.
  3. Niccolò Tommaseo, hr.wikipedia, anonimni unos bez reference
  4. Znameniti Šibenčani, Šibensko brontulanje
  5. Ivo Livaković: "Tisućljetni Šibenik", Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić", Šibenik, 2002.
  6. Šibenski park, Sebenico.com
  7. Jagoda Marković, Šibenik, jugoistočno pročelje grada: projekt XIX. stoljeća i njegova sudbina u XX. stoljeću, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 16. 10. 1997.
  • Nikola Tomazeo - Iskrice, Državna štamparija Kraljevine Srbije, 1898.
  • Tommaseo, Niccolò, Hrvatska enciklopedija
  • Slavo Grubišić: "Šibenik kroz stoljeća", Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1974.
  • Slavo Grubišić: "Šibenik spomen zbornik o 900. obljetnici", Šibenik, 1976., str. 353