Medo Pucić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Medo Pucić

Medo (Orsat) Pucić (tal. Orsatto Pozza [orˈsatto ˈpottsa]; Dubrovnik, 12. marta 1821. – Dubrovnik, 30. juna 1882.), pesnik, književnik, naučnik i političar.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Rođen je 12. marta 1821. u Dubrovniku, od oca Marka i majke Mandalijene Bundicere, u jednoj od poslednjih plemićkih porodica. Austrijsko plemstvo je dodelio car Leopold, Matiji Puciću i njegovim potomcima, i to grofovski naslov sa pridevom "zagorski", 1688. godine. U domaćoj literaturi nekada se pominje titula knez, a nekada grof, uz njegovo ime.

Prava je završio u Beču. Bio je komornik na dvorovima u luci Parmi, neko vreme proveo u Zagrebu. Često je putovao po mnogim zemljama Evrope. Kao učenik Jana Kolara bio pristalica slovenskih ideja.

Bio je vaspitač mladog kneza Milana Obrenovića u Beogradu, u periodu 1868-1874.

Vladimir Ćorović ga pominje u svojoj "Istoriji srpskog naroda" i kaže da je bio "čovek čestit i dobronameran ali prilično komotan".

Poeziju je počeo pisati 1840. godine. Prvi stihovi su mu bili lirski i romantičarski, zatim se njegov stil sve više približavao narodnom.

Njegova najznačajnija dela su:

  • "Slovjanska antologija iz rukopisah dubrovačkih pjesnikah", 1844.
  • "Talijanke", 1849. (elegije)
  • "Spomenici srpski od godine 1395. do 1423.", knj. I, Beograd 1858.
  • "Spomenici srpski od godine 1395. do 1423.", knj. II, Beograd 1862.
  • "Pjesme", 1862. i 1879.
  • "Karađurđevka" 1864.

Njegove dve pesme su ušle u poznatu "Antologiju srpskog pesništva" (priredio Miodrag Pavlović), to su pesme More i Život.

Zapazio je talenat mladog slikara Vlaha Bukovca i savetovao ga da pođe u Parizu na dalje školovanje.

Svoje stihove je pisao i na italijanskom jeziku i bavio se prevođenjem na italijanski, npr. preveo je delove Gundulićevog "Osmana". Za dela na italijanskom koristio je potpis -{Orsatto Pozza}-.

Poslednjih 10 godina života je proveo u Dubrovniku baveći se poezijom, istorijskim studijama i publicistikom. U Dubrovniku pored morske obale postoji šetalište Meda i Nika Pucića.

Umro je 30.juna 1882. u Dubrovniku.

Literatura o životu i delu Mede Pucića[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Anonim: Medo Knez Pucić, Slovinac, br. 23, 1882, str. 137-159.
  • Franja Marković: Knez Medo Pucić, Rad JAZU, knj. 67, Zagreb 1883, str. 125-206;
  • Danilo Živaljević: Medo Pucić, Kolo, Beograd 1902, IV/1, str. 30-42;

Spoljašnje veze[uredi - уреди | uredi izvor]