Marčanska eparhija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Marčanska eparhija je bila eparhija Srpske pravoslavne crkve.

Istorija[uredi - уреди | uredi izvor]

Marčanska eparhija (marčanska episkopija) je bila crkveno područje, koje je u 16. vijeku obuhvatalo sve pravoslavne Srbe pod austrougarskom vlašću, od senjskog primorja do Đura i Komorana na Dunavu.

Već od polovine 15. vijeka, a naročito poslije bitke na Mohačkom Polju (1526) i pada Like i Krbave pod Turke (1528), počelo je snažno iseljavanje Srba, turskih krajišnika i kmetova, u slobodne krajeve Hrvatske, a pomalo i u Kranjsku i Štajersku. Prve znatnije seobe bile su 1530. i 1538, iz Srbije, Bosne, Hercegovine i Crne Gore u senjsko primorje, Kranjsku i Žumberak. Glavne seobe bile su krajem 16. i tokom 17. vijeka, iz raznih srpskih krajeva na Balkanu, preko Slavonije, Bosne i Dalmacije. Ti Srbi nastanili su se oko Senja, Ogulina, Karlovca, Ivanića, Križevaca, Koprivnice i Đurđevca, kao glavnih gradova na Krajini prema Turcima. Njihovi vođe obično su već prije prelaza na austrijsku stranu sklapali ugovore sa austrijskim vojnim zapovjednicima: da će uvijek ostati vojnici na Krajini, da će biti slobodni od spahija i da će nesmetano moći ispovijedati pravoslavnu vjeru. S tim Srbima, koje su najviše zvali Vlasima i Uskocima, a rjeđe Rašanima i Srbima, podigla je Austrija dva svoja najznatnija generalata, karlovački i varaždinski.

Manastiri[uredi - уреди | uredi izvor]

Sa narodom obično su prelazili i njegovi sveštenici i kaluđeri, te su oni, čim se naselilo dovoljno naroda po hrvatskoj i slavonskoj Krajini, pristupili crkvenom uređenju. U hrvatskoj Krajini, između Senja i Ogulina, podignut je 1602. godine manastir Gomirje, a u slavonskoj Krajini, oko 1609, manastir Marča kod Ivanića, i manastir Lepavina, oko 1636, između Križevaca i Koprivnice. Ti su manastiri ubrzo postali glavna crkvena i prosvjetna središta svih Srba pod tadašnjom Habzburškom monarhijom.

Eparhija[uredi - уреди | uredi izvor]

Marča je, pošto je imala centralni geografski položaj, izabrana za rezidenciju nove srpske eparhije, koju je 1609. osnovao pećki patrijarh Jovan za sve pravoslavne po zapadnim stranama u Hrvatskoj, Slavoniji, Kranjskoj, Štajerskoj i zapadnoj Ugarskoj, ukoliko su te zemlje potpadale pod vlast austrijskih careva. Patrijarh je toj eparhiji u zapadnim stranama dao ime Vretanijska (v. Vretanija), te je ona tako nazivana sve do početka 18. vijeka, ali su je zvali i marčanskom i uskočkom.

Unijaćenje[uredi - уреди | uredi izvor]

Svi episkopi, nastanjeni u Marči, na zemljištu zagrebačkih rimokatoličkih biskupa, pored pećkog patrijarha, formalno su priznavali i papu za vrhovnog crkvenog poglavicu. Ali su svi oni primili posvećenje od patrijarha i pravoslavnih episkopa, stalno održavali najtješnje veze s njima i nisu ništa mijenjali ni u vjerovanju, ni u pravoslavnim običajima. Pored naziva vretanijski, austrijski carevi davali su ovim episkopima i ime svidnički, a rimski papa Pavle V dao je prvom episkopu Simeonu i naziv platenski. Međutim svi su se oni potpisivali uvijek na srpskim aktima samo: episkop Srbljem vretanijskim. Tek kada je poslije Mijakića (koji je optužen za učesništvo u pobuni Zrinskog i Frankopana, zatvoren u tamnicu i tamo umro) postavljen za episkopa Pavle Zorčić (1671—1685), prekinuta je svaka veza između marčanskih episkopa i pećkih patrijaraha. Zorčić je, naime, bio pitomac rimske propagande u Bolonji i postao je uvjereni unijat. Takovi su bili i ostali episkopi, koje nije više, kao ranije, sam narod birao, nego postavljao austrijski car, a rukopolagali rusinski unijatski episkopi. Stoga je od Pavla Zorčića nastupila teška unutrašnja borba između pounijaćenih episkopa i po nekog njihovog kaluđera sa narodnim predstavnicima, parohijskim sveštenstvom i ostalim kaluđerima, koji su, gotovo bez izuzetka, ostali vjerni pravoslavlju i najzad pobijedili. U toj borbi spaljen je 1753. godine manastir Marča i unijatski episkopi morali su se ukloniti iz varaždinskog generalata. Za Srbe u tom generalatu postavljen je već 1732. posebni pravoslavni episkop, kome je zvanična rezidencija imala biti u manastiru Lepavini, ali ju je on smjestio usred svojih krajišnika, u selo Severin, kod Bjelovara.

Ukidanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Poslije smrti prvog severinskog episkopa Simeona Filipovića (1743) ukinuta je ta pravoslavna eparhija, i narod je u njoj bio podvrgnut pravoslavnom episkopu kostajničko-zrinopoljskom, a kada je i ta episkopija ukinuta 1771. i združena sa gornjo-karlovačkom, bivši centralni dio marčanske eparhije, današnji bjelovarsko-severinski protopresviterat, pridružen je definitivno pakračkoj eparhiji. Dio marčanske eparhije koji se nalazio u karlovačkom generalatu, već je krajem 17. vijeka, poslije oslobođenja Hrvatske od Turaka, združen sa karlovačko-senjskom, kasnijom gornjo-karlovačkom eparhijom. U tom je dijelu unijatska propaganda uspjela, oko 1761, da cijeli Žumberak pounijati, i Žumberčani su danas glavni dio unijatske ili grčko-katoličke episkopije, koja je 1777. ustanovljena, pošto je pokušaj sa unijaćenjem cijele bivše marčanske eparhije propao (v. Unija Srba s rimskom crkvom).

Episkopi[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi njen episkop bio je Simeon (1609—1630), a za tim:

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • N. Nilles, Über die griechisch-katholische Diöcese Svidnica (1884).
  • F. Schwicker, Zur Geschichte der kirchlichen Union in der croatischen Militärgrenze (Archiv für österreichische Geschichte, 52).
  • M. Grbić, Karlovačko vladičanstvo, I.
  • Đ. Rajković, O manastiru Marči (Letopis, 123).
  • R. Grujić, Propast manastira Marče (1908).
  • A. Ivić, Iz istorije crkve hrvatsko-slavonskih Srba.
  • J. Šimrak, Povijest marčansko-svidničke eparhije i crkvene unije u jugoslovenskim zemljama (Bogoslovska Smotra, 1924 i 1925).

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]