Kolofon (izdavaštvo)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Kolofon
colophōn
Kolofon iz 995
Kolofon iz 995

Kolofon (od latinski colophōn, od grčkog ϰολοφών = kraj, završetak[1]) je natpis na kraju knjige ili manuskripta uz davanje pojedinosti o njegovom objavljivanju, kao što je ime štampara i datum štampanja.[2]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Na kolofone se ponekad nailazi već u manuskriptima i knjigama iz 6. vijeka. U srednjovjekovnim i renesansnim manuskriptima pisac bi povremeno dodao ikolofon sa činjenicama kao što su njegovo ime, datum i mjesto gdje je završio djelo, a ponekad bi to popratio i izrazima pobožne zahvalnosti za završetak svoga rada.[2]

Nakon izuma štamparstva u 15. vijeku, štampari su postepeno počeli dodadavati prazan komad papira na prednjoj strani knjige kako bi zaštitili prvu stranicu od prljavštine, a na paralelno umetntom papiru na stražnjoj strani knjige, dodali bi svoj identifikacijski monogram, znak ili kratku rečenicu. Na početku dodali bi kratki tekst da je štampar odštampao djelo u nekom mjestu. Prvi takav odštampani kolofon pojavio se u Psaltiru iz Mainza, kog su 1457. izdali Johannes Fust i Peter Schöffer]][2], oni su napisali sljedeće:

Ovaj primjerak Psaltira, ukrašen lijepim velikim slovima i adekvatno razmješten po rubrikama, napravljen je genijalnim metodom štampe bez ijednog poteza perom, marljivo su dovršili uz Božju pomoć Johannes Fust, građanin Mainza, i Petar Schoeffer iz Gernsheyma, ljeta gospodnjeg 1457. u mjesecu uznesenja Marijina ([tj. augustu)

Takvi kolofoni važni su izvori informacija o porijeklu ranih štampanih knjiga. U nekim štampanim knjigama piščev kolofon često je odštampan zajedno (ili pored) kolofona štampara. Ukoliko su stajali sami zvali su se - ekspliciti, kako bi se razlikovali od kolofona, ukoliko su bili spojeni, zadržali bi ime kolofon .[2]

Štampani kolofoni ubrzo su postali sve složeniji, pa su pojedini izdavači i štampari od njih napravili kratke eseje o svojim zaslugama. Konačno je oko 1480., dio sadržaja kolofona prebačen je na praznu stranu ovitka na prednjoj strani knjige, time su knjige dobile oblik kakav danas poznajemo.[2]

Od 17. vijeka kolofon postepeno zamjenjuje - impresum, tako da je u 18. vijeku gotovo nestao, a ponovno se vratio u upotrebu tokom 19. vijeka, kada se uz podatke o štamparu pojavljuju i drugi bibliografski podatci.[1]

U većini zemalja, kolofon se sada objavljuje na stranici koja se nalazi nasuprot naslovne stranice i sastoji se od jedne izjave da je knjiga odštampana od strane tog i tog štampara na određenoj lokaciji. Međutim, kolofoni sa informacijama o tipu pisma, papira i ostalim detaljima proizvodnje finih izdanja ponekad se još uvijek nalaze na zadnjoj stranici.[2]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 "kolofon" (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32454. pristupljeno 14. 09. 2017.. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 "Colophon" (engleski). Encyclopædia Britannica. https://www.britannica.com/art/colophon-visual-arts. pristupljeno 14. 09. 2017. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]