Kengur

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Kengur
RedRoo.JPG
Macropus rufus
Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Podrazred: Marsupialia
Red: Diprotodontia
Podred: Macropodiformes
Porodica: Macropodidae
Rod: Macropus

Kengur je rod torbara iz porodice Macropodidae. U opštoj upotrebi, naziv se koristi da se opišu najveće vrste iz ove porodice: crveni, antilopski i istočni i zapadni sivi kengur iz roda Macropus. Porodica također uključuje i manje vrste, kao što su valabiji i kenguri koji žive na drveću, ukupno oko 63 vrsta ovih torbara. Kenguri su endemski rod jer žive samo u Australiji, dok manji makropodi žive u Australiji i Novoj Gvineji.

Kengur je simbol Australije, lik kengura se nalazi na grbu Australije, na nekim novčanicama i koristi se od strane mnogih australijskih organizacija.

Naziv[uredi - уреди | uredi izvor]

Riječ kengur vodi porijeklo od australijskog aboridžinskog jezika Guugu Yimidhirr od riječi gangurru, odnoseći se na sivog kengura. Naziv prvi put spominje 4. augusta 1770. godine na obalama rijeke Endevur kapetan James Cook kao riječ "kangooroo" ili "kanguru".[1]

Prema nekim izvorima, James Cook je bio znatiželjan imena ovih, tada, nepoznatih životinja. Kada je postavio pitanje Aboridžinima na engleskom jeziku za njihovo ime, oni su odgovorili na svom - "Kenguru", što u stvari znači "Ne razumijemo". Kapetan je odgovor prihvatio kao ime životinje i svijetu prikazao nepoznatu životinjsku vrstu.

Opis[uredi - уреди | uredi izvor]

Skupina sivih kengura

Upadljiva osobina gotovo svih vrsta kengura su izraženo veliki stražnji udovi, značajno veći od prednjih. Samo kenguri penjaši, koji su se prilagodili životu na drveću i ne kreću se više skačući, imaju stražnje i prednje udove podjednako dugačke. Rep im je dugačak, mišićav i najčešće obrastao dlakom, a životinje ga koriste kao oslonac, gotovo kao petu nogu, ili za održavanje ravnoteže. U građi tijela većina vrsta iz ove porodice su slične, ali se veličinom vrlo razlikuju, od vrsta iz roda Lagorchestas koje često teže samo od jednog do dva kilograma, pa do velikog crvenog kengura koji dosižu tjelesnu težinu do 90 kg.

Glava im je relativno mala i izdužena s velikim ušima. Kao sve vrste iz reda diprodontia i životinje iz porodice kengura imaju povećana dva donja sjekutića koji kod zagrizanja dolaze do tvrdog mjesta na nepcu iza gornjih sjekutića. Takav ugriz omogućuje im da i tvrd biljni materijal mogu odgristi, a sličan oblik zubi postoji i kod nekih parnoprstaša. Nemaju očnjake, ili su im sasvim zakržljali. Kutnjaci im ne rastu svi istovremeno. Kad se prednji istroše i ispadnu, rastu slijedeći i pomiču se u ustima prema naprijed.

Prednje noge imaju pet prstiju i služe uzimanju hrane ili podupiranju. Na stražnjim nogama nemaju prvi prst, drugi i treći su srašteni i čine jedan, najsnažniji, dok je peti srednje velik. Kao i kod svih drugih torbara, mužjaci kengura imaju, kad je životinja uspravna, skrotum iznad penisa.

Kenguri su jedine veće životinje koje primenjuju skakanje kao oblik kretanja. Uobičajena brzina skakutanja crvenog kengura iznosi oko 20–25 km/h, ali može da ubrza i do 70 km/h na kraćim razdaljinama, dok na dužim uspjeva da održi brzinu do 40 km/h. Zbog svojih dugačkih nogu, kengur ne može da hoda normalno.

Prosječni životni vijek kengura iznosi 4-6 godina, dok je zabilježen rekord od 23 godine.

Razmnožavanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Ženka kengura sa mladunčetom u tobolcu

Ženke kengura imaju dobro razvijen tobolac s otvorom prema naprijed i u kojem se nalaze četiri dojke. Ženka na svijet donosi samo jedno (vrlo rijetko dva) mladunče. Kod mnogih vrsta dolazi do "odgođenog koćenja": neposredno nakon što okoti jedno mladunče, ženka se ponovo pari. No taj embrio "miruje" dok prethodni mladunac definitivno ne napusti tobolac. Tek tada se dalje razvija i dolazi na svijet. Smisao toga bi mogao biti da, ako u surovom okolišu mladunac ugine ili ga majka iz nekog razloga mora napustiti, novi mladunac može vrlo brzo doći na svijet.

Kao općenito kod svih tobolčara, i kod kengura se mladunci kote nakon vrlo kratkog razdoblja skotnosti (20 do 40 dana) i u odnosu na mladunčad viših sisara su jako nerazvijeni. Mladunac se rađa dug samo oko 2 cm i težak manje od jednog grama. Mora samostalno prepuzati put od porođajnog kanala do majčinog tobolca, ući u njega i uhvatiti se ustima za bradavicu majčine dojke koju ne ispušta idućih dva do tri mjeseca. U dobi od 6 mjeseci prvi put izlazi iz tobolca, a sa osam su preveliki da bi ulazili u njega. No, mladunci sišu do starosti od godine dana zavlačeći glavu u tobolac, u kojem se u pravilu već prisisan na drugoj dojci, nalazi novi mladunac. Majka za svako od svojih dvoje mladunaca luči drugačije mlijeko, primjereno starosti određenog mladunca.

Ishrana[uredi - уреди | uredi izvor]

Kenguri su krupni biljojedi, hrane se travom i korijenjem tako što je preživaju. Mnoge vrste su noćne životinje, obično provodeći dane izležavajući se, dok noću i ujutru su u potrazi za hranom, krećući se u gomili.

Različite vrste kengura jedu različitu vrstu hrane. Crveni kenguri više vole suvlju travu od sočnije jer je sočnija trava teška. Sivi kenguri, pak, se opredjeljuju za svježije, sočnije izdanke trave jer su šumske životinje, suprotno crvenim, koji nastanjuju pustinje.

Tokom sušne sezone, svi kenguri zadržavaju ostatke hrane u njihovom digestivnom sistemu duži period vremena da bi upili i posljednje ostatke vlage. Međutim, sivi kenguri su skloniji dehidrataciji, jer nemaju preveliku potrebu da održe vodu njihovom šumskom staništu.


  • Naučnici Prirodnjačkog muzeja

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • McCullough, Dale R.; McCullough, Yvette (2000). Kangaroos in Outback Australia. Columbia University Press. ISBN 0-231-11916-X. 
  • Flannery, Timothy Fridtjof (1996). Tree Kangaroos: A Curious Natural History. Melbourne: Reed Books. ISBN 0-7301-0492-3. 
  • Underhill D. (1993). Australia's Dangerous Creatures. Sydney NSW: Reader's Digest. ISBN 0-86438-018-6. 
  • Weldon, Kevin (1985). The Kangaroo. Sydney NSW: Weldons. ISBN 0-949708-22-4. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]