Japodska urna sa tri figure iz Golubića

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Fragment kamene japodske urne sa tri figure iz Golubića kod Bihaća, Bosna i Hercegovina, je arheološki nalaz u sekundarnom položaju, u grobu br. 44 nekropole u Dolovima. Pripada vremenu od III-IV stoljeća, kada se i ova teritorija nalazila u sastavu Rimskog carstva.[1]

Pounje je bilo centar izrade monumentalne sepulkralne kamene plastike, od koje su najbrojnije zastupljene japodske urne. Porijeklo i hronologija tih umjetničkih dijela još nisu u potpunosti rasvijetljeni. U periodu od III-I vijeka p.n.e. kod Japoda prevladava incineracija (spaljivanje pokojnika), koje se nastavilo i u I-II vijeku naše ere pod rimskom vlašću. Stoga hronološko određenje pomenutih urni još nije sa sigurnošću riješeno.[2]

Opis[uredi | uredi kod]

Ploča sa prikazom japodskih konjanika izrađena je od mekanog lokalnog kamena bihacita (lapora, muljike) pogodnog za obradu i otpornog na atmosferilije. Po obliku i položaju crteža, pripadala je desnoj bočnoj strani kamene urne sa sačuvanom izbočinom. Očuvane dimenzije su sljedeće: 0.98x0.42x0.10 m. Nedostaje dio u dužini od 0.32x0.08 m na donjem dijelu od izbočine do sredine stranice urne. Prema crtežima i opštem izgledu fragmenta vidi se da od dužine i visine prvobitne urne nije ništa oduzeto[3]

Figura konjanika na konju u hodu na lijevo jako izduženog tijela, male glave prikazane u profilu i povijenog vrata zauzima centralni položaj. Detalji (oko, uši, gubica, kopita, falus, konjska oprema) su precizno izrađeni. Nema predstave grive. Figura konjanika je nesrazmjerno mala u odnosu na figuru konja.[3]

Druga figura je urezana u lijevom gornjem uglu, ispred glave konja. Prikazano je tijelo ptice u neprirodnom položaju sa ljudskom glavom pokrivenom šljemom. Detalji na licu su isti kao i na licu konjanika, ali je šljem, mada istog tipa, drugačije prikazan. Na tijelu ptice prikazana su oba krila, rep i noga sa četiri kandže. Perje je predstavljeno urezanim crtama.

Treća figura smještena je između nogu konja. Predstavlja fantastično čudovište sa glavom zvijeri razjapljenih čeljusti, kozjim rogom i ribljim tijelom sa po jednom perajom na leđima i trbuhu. Povijeni riblji rep završava sliku.

Moguća objašnjenja[uredi | uredi kod]

Sva tri lika okrenuta su prema lijevoj strani, što, možda, ukazuje na podzemni svijet, kao što ptica sa ljudskom glavom i fantastična figura predstavljaju pripadnike tog svijeta. Na osnovu nesrazmjere konjanika i konja, ponuđena je interpretacija da ratnik predstavlja pokojnika, a da konj ovdje ima simbolično značenje inkarnacije smrti.[3]

Drugo objašnjenje kaže da konjanik prikazuje lik japodskog božanstva izvora, vode i, vjerovatno, podzemnog svijeta, Binda. Na osnovu brojnih predstava konja i konjskih protoma, ukazano je da je Bind zauzimao veoma istaknuto mjesto u japodskom religijskom sistemu, da je po funkcijama blizak grčkom Posejdonu iz starijih perioda kada je Posejdon smatran za božanstvo podzemlja i slatke vode koje podstiče vegetaciju i stvara izvore. Na osnovu sličnosti funkcija Binda i Posejdona i na osnovu ikonografske sličnosti cjelokupne scene na ovoj bočnoj strani urne sa predstavama Posejdona na nekim korintskim pinaksima, mogla bi se postaviti hipoteza da je u ovoj sceni prikazan japodski Bind sa svojim pratiocima koji, pripadaju japodskim mitološkim vjerovanjima. Između scene na urni i prikaza Posejdona na pinaksima postoje razlike u detaljima, ali japodski majstori-klesari nisu nikada prenosili u potpunosti grčke uzore, već su ih prilagođavali sopstvenim shvatanjima i mogućnostima.

Nacionalni spomenik[uredi | uredi kod]

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 6. do 12. maja 2003. godine u Sarajevu, donijela je odluku da se ulomak urne proglasi za nacionalni spomenik BiH.[4] Ovu odluku komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović (predsjedavajuća), Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik. Fragment japodske kamene urne nalazi se izložen u stalnoj izložbenoj postavci u zgradi regionalnog Muzeja Unsko-sanskog kantona u Bihaću.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. „Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE”. Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. „Borivoj Čović: OD BUTMIRA DO ILIRA – JAPODI, s.136”. Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1976. Pristupljeno 9. 2. 2023. 
  3. 3,0 3,1 3,2 „Branka Raunig: UMJETNOST I RELIGIJA PRAHISTORIJSKIH JAPODA”. Djela Akademije BiH, Sarajevo 2004 accessdate= 9. 2. 2023. Arhivirano iz originala na datum 2023-08-20. Pristupljeno 2023-09-01. 
  4. „Ploča desne bočne strane japodske kamene urne iz Golubića”. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Pristupljeno 9. 2. 2021.