Hrelja

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Hreljina kula u Rilskom manastiru.

Hrelja (umro 1342), takođe poznat kao Stefan Dragovol[1] ili Hrelja Ohmućević[2] je bio polu-nezavisni feudalni gospodar iz 14. veka u oblasti Strumice, severoistočne Makedonije i planine Rila.

Služio je srpskim kraljevima Milutinu, Stefanu Dečanskom i Stefanu Dušanu, a za vreme građanskog rata u Vizantiji 1342. prilazi Jovanu VI Kantakuzinu.

Poznat je po tome što je 1334–1335 obnovio Rilski manastir, najveći manastir u Bugarskoj.[3]

Život[uredi - уреди | uredi izvor]

Služba Srbima[uredi - уреди | uredi izvor]

Zna se da je bio u službi već u doba kralja Milutina. Prvi put se spominje 1328. godine sa naslovom vojvode kada ga je kralj Stefan Dečanski poslao da pomogne vizantijskom caru Androniku II protiv njegovog pobunjenog unuka Andronika III. Hrelja je sa vojskom bio u Strumi i Seru, ali se nije umešao u borbe videći da je mlađi Andronik mnogo snažniji. Za svoje usluge Hrelja je od kralja Dečanskog dobio u vlast područje oko grada Strumice, a od Andronika II titulu protosevasta.

Pod srpskim kraljem Stefanom Dušanom je bio protosevast.

Prelazak Vizantincima[uredi - уреди | uredi izvor]

1340. godine, za vreme uspeha Vizantinaca na južnoj granici Srbije, Hrelja prilazi Vizantincima. Za uzvrat od vizantijskog cara dobija titulu kesara.

Tvrđava Melnik u Makedoniji, gde se Kantakuzen sastao sa Hreljom.

U vreme građanskog rata u Vizantiji, Hrelja, prilazi Jovanu VI Kantakuzinu.[4] Proleća 1342. godine Kantakuzen je sa svojom vojskom zauzeo tvrđavu Melnik u Makedoniji, u kojoj se sastao sa Hreljom da utvrdi savez.

Njihove dve vojske su marširali ka Solunu, ali su stigli prekasno da preuzmu kontrolu. Kada su prišli gradu, dočekali su ih Sinadenos i drugi aristokrati, koji su pobegli usled ustanka radikalnih narodnih slojeva, zilota.[5] Ubrzo potom, flota od 70 brodova predvođena Apokavkom је stigla da pojača odbranu grada.[6]

Uskoro je Stefan Dušan ponovo zauzeo Hreljinu oblast proširenu za grad Melnik, koji je Hrelja dobio od Jovana Kantakuzina. Sam Hrelja je primoran da se zamonaši u Rilskom manastiru, gde postaje monah Hariton. 27. decembra 1342. godine ubijen je od najamnika koje je poslao Stefan Dušan.[7]

Nasleđe[uredi - уреди | uredi izvor]

Hreljin grob se nalazi u Rilskom manastiru. Pored Rile Hrelja je podigao i crkvu Svetih Arhanđela u Štipu.

Hreljina ličnost našla je odjeka u epskim narodnim pesmama gde se pominje kao Relja Krilatica ili Relja od Pazara, pobratim Kraljevića Marka.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Бакалов, Георги; Милен Куманов (2003). "Хрельо (Стефан Драговол) (неизв.-1342)" (Bulgarian). Електронно издание "История на България". София: Труд, Сирма. ISBN 954528613X. 
  2. http://www.istorijskabiblioteka.com/art:hrelja-ohmucevic
  3. Матанов, Христо (1986). "Югозападните български земи в периода на сръбската власт (края на XIII—първата половина на XIV век)". Югозападните български земи през XIV век ("The southwestern Bulgarian lands in the 14th century"). София: Наука и изкуство. str. 33–34. OCLC 64494357. http://www.promacedonia.org/hm2/hm_1_3.html. pristupljeno 2009-01-31. 
  4. Bartusis 1997, str. 95; Nicol 1996, str. 62; Soulis 1984, str. 13
  5. Fine 1994, str. 295; Nicol 1996, str. 62; Soulis 1984, str. 14; de Vries-Van der Velden 1989, str. 69
  6. Fine 1994, str. 295–296; Nicol 1993, str. 195; de Vries-Van der Velden 1989, str. 69
  7. Енциклопедичен речник КЮСТЕНДИЛ А-Я, София, 1988 г., изд.БАН., с.682

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi - уреди | uredi izvor]