Fermijev paradoks

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Grafička predstava Aresibo poruke (Arecibo message) - Prvi pokušaj čovečanstva da upozna vanzemaljske civilizacije sa svojim postojanjem

Fermijevim paradoksom se naziva suprotnost između procenjene visoke verovatnoće postojanja vanzemaljskih civilizacija i nedostatka dokaza o kontaktu sa takvim civilizacijama.

Starost svemira i veliki broj zvezda nagoveštava da bi vanzemaljski život trebalo da bude uobičajena pojava. Razmatrajući ovo pitanje sa kolegama, fizičar Enriko Fermi je 1950. godine navodno upitao: „Gde su?“ (engl. "Where are they?")[1]. Fermi je zapitao zašto ne postoje dokazi u vidu sondi, svemirskih letelica i radio talasa, ako u Mlečnom putu postoji obilje naprednih vanzemaljskih civilizacija.

Mogući odgovori na Fermijev paradoks su da vanzemaljske civilizacije postoje i da čovečanstvo nije svesno toga ili da vanzemaljske civilizacije ne postoje ili da su toliko retke, da čovečanstvo nikada neće uspostaviti kontakt sa njima.

Danas postoje mnoge naučne teorije o vanzemaljskom životu i civilizacijama, i pri tom je Fermijev paradoks značajna teorijska osnova.

Osnove paradoksa[uredi | uredi kod]

Veličina i starost svemira ukazuju na postojanje brojnih vanzemaljskih civilizacija. Međutim, ovo je nelogično budući da nema dokaza koji to potvrđuju.

Na ovo slede tri moguća odgovora:

  1. početna izjava je netačna i vanzemaljska inteligencija je mnogo ređi fenomen nego što se pretpostavlja
  2. naša trenutna posmatranja nisu dovoljno dobra i zato još uvek nismo otkrili druge civilizacije
  3. naše metode su pogrešne

Prva tačka paradoksa: argument veličine je „funkcija čistih brojevnih vrednosti“. Veruje se da postoji oko 250 milijardi zvezda samo u našoj galaksiji i oko 7h1022 u vidljivom svemiru. Čak i ako se život pojavi na veoma malom broju planeta oko ovih zvezda, onda bi trebalo da postoji veliki broj civilizacija u samom Mlečnom putu. Ovaj argumenat uzima u obzir princip da Zemlja nije ni u kom slučaju posebna već sasvim uobičajena planeta koja podleže prirodnim zakonima kao i bilo koja druga planeta u svemiru. Da bi se dobio neki približan broj koristi se tzv. Drejkova jednačina, ali su parametri u ovoj jednačini sporni.

Druga tačka paradoksa se takođe svodi na igru brojevima. Ako se uzme u obzir mali broj mogućih vanzemaljskih civilizacija i pretpostavi da inteligentna bića imaju tendenciju da kolonizuju nove svetove, onda se veruje da bi napredne civilizacije kolonizovale prvo okolne planete a zatim planetarne sisteme. Pošto nema dokaza na Zemlji ili bilo gde drugde o takvim aktivnostima u (kako se veruje) 13 milijardi godina starom svemiru, znači da je vanzemaljska inteligencija veoma retka ili da su naše pretpostavke o ponašanju inteligentnih bića pogrešne.

Nekoliko autora je pokušalo da proceni vreme potrebno da jedna civilizacija kolonizuje galaksiju. Ako se uzme u obzir da je ovo eksponencijalno progresivan proces, procene se kreću oko 5 do 50 miliona godina, što je veoma malo vremena imajući u vidu starost svemira. Iako bi kolonizacija bila teško izvodljiva ili nepoželjna (nezavisno da li je moguće putovati brže od svetlosti ili ne), još uvek je moguća želja ovih civilizacija da istraže svemir, te bi tom prilikom slali svoje letelice i instrumente bez posade. Međutim, nema dokaza da se takvo nešto ikada desilo.

Na problem Fermijevog paradoksa postoje i drugi mogući odgovori, koji su detaljno prodiskutovani na sajtu SETI instituta (Institut za potragu za vanzemaljskom inteligencijom).

Drejkova jednačina[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Drejkova jednačina

Usko povezana sa Fermijevim paradoksom je Drejkova jednačina koju je 1960. formulisao Frenk Drejk, američki astrofizičar i osnivač SETI-ja. Drejk je pokušao da kvantifikuje veličine koje utiču na broj civilizacija sposobnih za komunikaciju, i ustanovi koji sve faktori utiču na njihovu brojnost. Opšti oblik Drejkove jednačine glasi:

Gde su:

  • N – broj civilizacija u našoj galaksiji sa kojima bismo mogli da komuniciramo
  • R – prosečna brzina nastanka zvezda u Kumovoj slami
  • fp – udeo zvezda koje imaju planetarni sistem
  • ne – prosečan broj planeta na kojima je moguće da se razvije život
  • fl – udeo planeta na koji se život zaista i razvije
  • fi – udeo planeta sa razvijenim životom na kojima se razvije inteligentan život
  • fc – udeo civilizacija sposobnih da ostvare međuzvezdanu komunikaciju
  • L – očekivani vremenski period tokom kojeg civilizacija emituje signale u svemir (odnosno tokom kog ju je moguće otkriti)

Drejk je zajedno sa svojim kolegama 1961. dao sledeće brojeve za vrednosti njegove jednačine:

  • R = 10 godišnje (svake godine nastane 10 zvezda)
  • fp = 0,5 (pola od ukupnog broja zvezda ima planetarni sistem)
  • ne = 2 (u svakom planetarnom sistemu biće po 2 planete na kojima je moguć život)
  • fl = 1 (100% – na svakoj takvoj planeti će se razviti život)
  • fi = 0,01 (1% planeta na kojima postoji život će iznedriti inteligentne oblike)
  • fc = 0,01 (1% inteligencija je u stanju da ostvari međuzvezdanu komunikaciju)
  • L = 10.000 godina (prosečni životni vek civilizacije sposobne za komunikaciju)

Iz ovih vrednosti parametara sledi da u svakom trenutku postoji 10 civilizacija sposobnih da ostvare kontakt sa drugim civilizacijama.

Vrednost za R je data na osnovu empirijskih podataka, vrednost za fp je manje sigurna dok su ostale vrednosti potpuno spekulativne. Zato je i sam Drejk smatrao da njegova jednačina ne može da razreši Fermijev paradoks, već samo da kvantifikuje naše neznanje.

Povezano[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Shostak, Seth (25. oktobar 2001.). „"Our Galaxy Should Be Teeming With Civilizations, But Where Are They?"”. Space.com. Space.com. Arhivirano iz originala na datum 2001-11-07. Pristupljeno 2012-03-06.