Eozinofilni ezofagitis

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Glavni članak: Ezofagitis
Eozinofilni ezofagitis
Klasifikacija i spoljašnji resursi

Histološki pikaz eozinofilnog ezofagitisa.
ICD-10 K20.0
ICD-9 530.13
eMedicine Šablon:EMedicineTopicoverview article/1610470
MeSH D057765

Eozinofilni ezofagitis EoE, jedan je od najčešćih i najbolje razjašnjenih eozinofilnih gastrointestinalnih poremećaja (bolesti),[lower-alpha 1] koji se karakteriše simptomima disfunkcije jednjaka, hroničnom zapaljenskom reakcijom i eozinofilnom infiltracijom sluzokože jednjaka, bez znakova nekoga drugog potencijalnog uzroka eozinofilije.[1] Eozinofili su potentne ćelije imunskog sistema koje značajno doprinose održavanju homeostaze crevne (intestinalne barijere, i patogenezi nekih poremećaja digestivnog sistemu što su pokazala i brojna dosadašnja istraživanja.

Istorijat[uredi - уреди | uredi izvor]

Eozinofilni ezofagitis prvi put je opisan pre 30 godina kod bolesnika sa disfagijom i značajnom ezofagealnom infiltracijom eozinofilima. Deceniju unazad ovaj oblik ezofagitisa sve više je izazvao pažnju medicinske i naučne zajednice, pre svega zbog evidentnog neprestanog porast incidence i prevalencije bolesti u 21. veku

Prvi konsenzus o dijagnostici i terapiji eozinofilnog ezofagitisa objavljen je 2007. godine, nakon što je pre toga ustanovljeno da je postojala značajna varijabilnost definisanja EoE u literaturi.[2] Nakon donošenja konsenzusa postignuta je bolja, mada ne i potpuna ujednačenost definicije ovog poremećaja. Prema ovom konsenzusu EoE je kliničko-patološko stanje, što znači da su za dijagnozu bolesti potrebni istovremeno i klinički i histološki kriterijumi. Ovim konsenzusom postavljena su tri specifična kriterijuma koje je traba da poseduje bolesnik za dijagnozu EoE:

1. Simptomi disfunkcije jednjaka — koji mogu biti disfagija, impakcija hrane, gorušica, bol u grudima, regurgitacija.

2. Najmanje 15 eozinofila/vvp [lower-alpha 2] — u barem jednom biopsijom uzetom uzorku sluzokože jednjaka.

3. Isključenje gastroezofagealni refluksne bolesti — kao uzroka ezofagealne eozinofilije bilo izostankom odgovora na terapiju visokim dozama IPP-a ili negativnim nalazom pH-vrednosti.[2]

Kako bi se sva saznanja prikupljena u drugoj deceniji 21. veka uzela u obzir, 2011. godine donet je novi konsenzus prema kojem je EoE definisan kao hronični poremećaj jednjaka posredovan imunim antigenom sa klinički karakterističnim simptomima disfunkcije jednjaka i histološki predominantnom eozinofilnom zapaljenjskom infiltracijom.[3] Kako bi se postavila dijagnoza EoE, po ovom konsenzusu bolesnik za dijagnozu EoE treba da ispolji:

1. Simptomi disfunkcije jednjaka

2. Maksimalni broj eozinofila — koji je > 15 eos/vvp, sa nekoliko izuzetaka

3. Eozinofiliju koja je ograničena na jednjak i iskqučuje druge potencijalne uzroka eozinofilne infiltracije jednjaka uključujući PPI-REE.

Nove smernice posebno su istakle ograničenja vezana za isključivanje GERB-a u svim slučajevima, i donosi određenu fleksibilnost u histološkoj interpretaciji i prepoznaju PPI-REE kao novog entitet

Epidemiologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Prevalencija EoE varira, li se može zaključiti iz brojnih izvora da u opštoj populaciji on iznosi 0,2-4 / 1.000 asimptomatskih pacijenata. Kod bolesnika nakon endoskopiju bolest je evidentirana u 5-6% slučajeva.

Smatra se da prevalencija u opštoj populaciji iznosi 43 i 52 / 100.000.

Etiologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Radi se o imuni posredovanom poremećaju u kome hrana ili neki drugi alergeni dovode do imuni reakcije u organizmu posredovane Th2 -ćelijama Ključni citokini kao što su IL-4, IL-5, IL-13 stimulišu produkciju eotaksina-3 u sluzokoži jednjaka. Eotaksin-3 je snažan hemokin koji angažuje eozinofile u sluzokoži jednjaka.

Tako aktvirani eozinofili luče proinflamatorne i profibrotičke medijatore koji uzrokuju lokalno tkivno oštećenje i privlače druge upalne ćelije (mastocite i fibroblaste) pojačavajući upalni odgovor koji dovodi do remodelovanja jednjaka. Ovaj proces dokazana je kod interakcije faktora okruženja sa genskom preosetljivošću na miševima i kod bolesnika sa EoE.

Klinička slika[uredi - уреди | uredi izvor]

Simptomi i znaci koji dominiraju kliničkom slikom disfunkcije jednjaka u EoE mogu biti:

  • Bol u epigastrijumu (čašici),
  • Gorušica
  • Disfagija, koja se javlja u 25-100% bolesnika.[4][5]
  • Akutna impakcija hrane koja je manifestna kot gotovo 50% bolesnika sa EoE.[6]
  • Nespecifični simptomi kod deca, odbijanje (intolerancija hrane), povraćanje (regurgitacija hrane) i zastoj u rastu.

Kod oko 33% bolesnika klinička slika EoE može biti bez ikakvih simptoma.

Dijagnoza[uredi - уреди | uredi izvor]

Endoskopski nalaz kod eozinofilnog ezofagitisa. Znaci linearnog nabiranja sluzokože sa koncentričnim prstenovima.
Endoskopija

Endoskopski znaci bolesti, kod EoE nisu strogo specifični, i mogu se javiti zasebno ili u kombinaciji: vertikalne linije, linearno nabiranje sluzokože, koncentrični prstenovi sluzokože, sužen lumen jednjaka, beli plakovi ili eksudat po sluzokožii, istanjena sluzokoža koja je sklona rascepima pri prolazu endoskopa

U 7-10% slučajeva endoskopski nalaz jednjaka može biti neupadljiv,[7] i zato se preporučuje biopsije sluzokože jednjaka u svim bolesnika sa sumnjom na EoE bez obzira na njen endoskopski izgled. Međutim zbog mrljaste raspodele eozinofila po sluzokoži jednjaka, kao i činjenice da se u distalnom delu jednjaka pod uticajem refluksa kiseline može naći eozinofilna infiltracija, potrebno je uzorkovati biopsijski materijal najmanje 2-4 puta iz distalnog dela jednjaka i 2-4 puta iz proksimalnog dela jednjaka.[8] Time se povećava verovatnoća tačne dijagnoze bolesti.

Terapija[uredi - уреди | uredi izvor]

Primarni cilj lečenja EoE bio bi povlačenje svih simptoma i realizacija potpunog histološkog odgovora. Međutim kako u kliničkoj praksi to nije uvek moguće,tokom lečenjem ovih bolesnika očekuje se bar delimični klinički odgovor uz smanjenje infiltracije eozinofilima i minimalnih neželjenih posledica primenjene terapije.

Podaci zasnovani na studijama sprovedenim u prve dve decenije 21. veka nedvosmisleno podržavaju tri pristupa zbrinjavanju EoE: medikamentna terapija, dijetalna ishrana i endoskopska dilatacija.[3]

Medikamentna terapija

Topički kortikosteroidi čine osnovu u lečenju EoE.[lower-alpha 3] Najviše se primenjuju inhalacionim preparati namenjenim za lečenje bolesnika sa astmom, međutim kod bolesnika sa EoE ove je preparate potrebno progutati, a ne inhalirati. Topički kortikosteroidi se dobro tolerišu, ali još nema pouzdanih studija o potencijalnim dugotrajnim učincima steroida kod EoE. Nakon prekida terapije topičkim kortikosteroidima kod većine bolesnika dolazi do ponovne pojave simptoma,[9] pa se postavlja pitanje terapije održavanja dostignutog nivoa lečenja kod ovih bolesnika.

Sistemski kortikosteroidi primenjuju se kao druga linija terapije, kod bolesnika sa teškim i refraktornim simptomima.

Dijetalna ishrana

U terapiji EoE postoje tri pristupa dijetoterapiji:

  • Elementarna dijeta, čija je primena nepraktična, skupa i narušava kvalitet života
  • Empirijska dijeta, koja se zasniva na eliminaciji ovih šest sastojaka hrane — jaja, mleko, žitarice, soja, koštičavo voće i morski plodovi.
  • Ciljana dijeta, u kojoj su uklonjeni sastojci koji su alergijskim testiranjem dokazani kao škodljivi.[3]
Endoskopska dilatacija

Endoskopska dilatacija jednjaka jedna je od efikasnijih metoda lečenja bolesnika sa strikturama ili suženjem lumena jednjaka. Zato je ona podržana od struke i danas je jedna od glavnih procedura u terapiji EoE.[3]

Dilatacija se preporučuje u slučajevima neuspeha medikamentne i dijetalne ishrane ili kod mogućih komplikacija.[10] U tom cilju predloženi su brojni dijagnostički i terapijski algoritam dilatacije kod EoE.[11]

Napomene[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. BLANCHARD C, WANG N. & ROTHENBERG ME. Eosinophilic esophagitis: pathogenesis, genetics, and therapy. J. Allergy Clin. Immunol 2006:118, 1054-9.
  2. 2,0 2,1 Furuta GT, Liacouras CA, Collins MH et all. Eosinophilic esophagitis in children and adults: a systematic review and consensus recommendations for diagnosis and treatment. Gastroenterology 2007;133:1342-63
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Liacouras CA, Furuta GT, Hirano I et all. Eosinophilic esophagitis: Updated consensus recommendations for children and adults. J Allergy Clin Immunol 2011;128:3- 20.e6
  4. LIACOURAS CA, SPERGEL JM, RUCHELLI E i sur. Eosinophilic esophagitis: a 10-year experience in 381 children. Clin Gastroenterol Hepatol 2005;3:1198-206.
  5. DELLON ES, GIBBS WB, FRITCHIE KJ i sur. Clinical, endoscopic, and histologic findings distinguish eosinophilic esophagitis from gastroesophageal reflux disease. Clin Gastroenterol Hepatol 2009;7:1305-13.
  6. DESAI TK, STECEVIC V, CHANG CH, GOLDSTEIN NS, BADIZADEGAN K, FURUTA GT. Association of eosinophilic inflammation with esophageal food impaction in adults. Gastrointest Endosc 2005;61:795-801.
  7. Dellon ES, Aderoju A, Woosley JT, Sandler RS, Shaneen NJ. Variability in diagnostic criteria for eosinophilic esophagitis: A systematic review. Am J Gastroenterol 2007;102:2300-13
  8. Luacouras CA, Furuta GT, Hirano I et all. Eosinophilic esophagitis: Updated consensus recommendations for children and adults. J Allergy Clin Immunol 2011;128:3- 20.e6.
  9. Helou EF, Simonson J, Arora AS. 3-Yr-Follow-Up of Topical Corticosteroid Treatment for Eosinophilic Esophagitis in Adults. Am J Gastroenterol 2008;103:2184-93.
  10. Cohen MS, Kaufman AB, Palazzo JP, Nevin D, Dimariono AJ, Jr., Cohen S. An audit of endoscopic complications in adult eosinophilic esophagitis. Clin Gastroenterol Hepatol 2007;5:1149-53.
  11. Dellon ES. Diagnosis and management of eosinophilic esophagitis. Clin Gastroenterol Hepatol 2012;10 (10):1503-11.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Liacouras CA, Wenner WJ, Brown K, Ruchelli E. Primarna eozinofilni ezofagitis u djece: uspješno liječenje oralnim kortikosteroidima. J Pediatr Gastroenterol Nutr 1998; 26: 380-5.
  • Liacouras CA Eozinofilni ezofagitis u djece i odraslih. J Pediatr Gastroenterol Nutr. 2003 studeni-prosinac; 37 Suppl 1: S23-8.
  • Lim J, Gupta S, J Fitzgerald, Cro.e J, Pfe.erkorn M, Molleston J. White mrlje u jednjaka sluznica (WSEM): istina endoskopski manifestacija teške eozinofilni ezofagitisa (EE) u djece [sažetak]. J Pediatr Gastroenterol Nutr 2001; 33: 411.
  • Markowitz JE, Spergel JM, Ruchelli E, Liacouras CA. Elemental dijeta je efektivni tretman za eozinofilni ezofagitis u djece i adolescenata. Jesam J Gastroenterol.
  • Fock KM, Poh CH. Gastroesophageal reflux disease. J Gastroenterol. 2010 Jun 29.
  • Gallup Organization. Heartburn Across America: A Gallup Organization National Survey. Princeton, NJ: Gallup Org. 1988.
  • Richter JE. Surgery for reflux disease: reflections of a gastroenterologist. N Engl J Med. 1992 Mar 19. 326(12):825-7.
  • Bello B, Zoccali M, Gullo R, Allaix ME, Herbella FA, Gasparaitis A, et al. Gastroesophageal reflux disease and antireflux surgery-what is the proper preoperative work-up?. J Gastrointest Surg. 2013 Jan. 17(1):14-20; discussion pp. 20. [Medline].
  • Erdogan Z, Silov G, Ozdal A, Turhal O. Enterogastroesophageal reflux detected on 99m-technetium sestamibi cardiac imaging as a cause of chest pain. Indian J Nucl Med. 2013 Jan. 28(1):45-8. [Medline]. [Full Text].
  • Wu YW, Tseng PH, Lee YC, Wang SY, Chiu HM, Tu CH, et al. Association of esophageal inflammation, obesity and gastroesophageal reflux disease: from FDG PET/CT perspective. PLoS One. 2014. 9 (3):e92001. [Medline].
  • Levine MS, Rubesin SE. Diseases of the esophagus: diagnosis with esophagography. Radiology. 2005 Nov. 237(2):414-27. [Medline].
  • Mattioli S, Lugaresi ML, Di Simone MP, et al. The surgical treatment of the intrathoracic migration of the gastro-oesophageal junction and of short oesophagus in gastro-oesophageal reflux disease. Eur J Cardiothorac Surg. 2004 Jun. 25(6):1079-88. [Medline].
  • Shan CX, Zhang W, Zheng XM, Jiang DZ, Liu S, Qiu M. Evidence-based appraisal in laparoscopic Nissen and Toupet fundoplications for gastroesophageal reflux disease. World J Gastroenterol. 2010 Jun 28. 16(24):3063-71. [Medline]. [Full Text].
  • Scheffer RC, Samsom M, Haverkamp A, et al. Impaired bolus transit across the esophagogastric junction in postfundoplication dysphagia. Am J Gastroenterol. 2005 Aug. 100(8):1677-84. [Medline].
  • Mirjana Kalauz, Ivica Škrlec, Eosinophilic Gastrointestinal Diseases, BurnInG Issues In GastroenteroloGy MEDICUS 2012. Vol. 21, No. 2, 215—221

Spoljašnje veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Star of life.svg Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje u vezi tema o zdravlju (medicini).


Greška kod citiranja: <ref> oznake postoje za grupu pod imenom "lower-alpha", ali nije pronađena pripadajuća <references group="lower-alpha"/> oznaka, ili zatvarajući </ref> nedostaje