Elektroindukcijska peć

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Elektroindukcijska peć je peć koja ostvaruje toplinu električnim induktivitetom.

Elektroindukcijska peć je električna peć koja toplinu ostvaruje električnim induktivitetom i na taj način topi metal. Iako elektroindukcijska peć može biti bazična ili kisela, ova razlika nema toliko značenje kao kod drugih postupaka dobijanja čelika (Bessemerov postupak, Thomasov postupak, Siemens-Martinova peć i elektrolučna peć), jer se s ovim postupkom samo topi čelik, čiji je sastav unaprijed određen s punjenjem (uloškom) materijala. Topljenje je gotovo jedina metalurška operacija u ovom postupku, kojom je zamijenjen stari lončarski postupak. Punjenje može biti čak iz jednog komada. Ako se dodaje stari čelik s otpada, onda se prvo pune veliki komadi, a zatim se zapunjava s manjim komadima. [1]

Poklopac elektroindukcijske peći je nepropusan za plinove, da bi se spriječila oksidacija i toplinski izolirala talina od okoliša (kod drugih postupaka ovu ulogu igra troska). Kada se uključi električna struja, brzo izmjenično magnetsko polje s visokom gustoćom toka, stvoreno u primarnom namotu, stvara jaku sekundarnu struju u metalnom punjenju, a ona se pretvara u toplinu. Toplina uglavnom nastaje na krajevima metala, ali se konvekcijom brzo prenosi u jezgru. Ako se radi i s troskom, ona se brzo izmiješa s metalom. Nakon topljenja i brzog miješanja materijala, troska se izlije, dodaju se dezoksidanti i legirajući elementi, pa se na kraju talina izlijeva. Po toni otopljenog čelika troši se oko 650 kWh električne energije, a topljenje traje od 1 do 1,5 sati.

Mjenjač frekvencije radi od 50 Hz do 400 000 Hz. Na jedan mjenjač frekvencije može se priključiti više elektroindukcijskih peći, a najčešće dvije koje su izmjenično u pogonu. Elektroindukcijska peć je veoma pogodna za topljenje čelika s velikim sadržajem kroma (nehrđajući čelik) jer se talina ne pregrijava. Kod elektrolučne peći može izpariti i do 15% kroma iz starog čelika s otpada. Temperatura taline može se vrlo točno regulirati, u uskim granicama ± 5 ºC. Kod elektroindukcijske peći moguće je raditi s natpritiskom (dezoksidacija čelika ugljikom ili vodikom) ili u vakuumu (stvaranje nitrida ili karbonitrida u čeliku), tako da se može dobiti čelik vrlo točnog sastava. Isparavanje mangana, aluminija i kroma spriječava se korištenjem atmosfere s inertnim plinovima. [2]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. [1] "Fizikalna metalurgija I", dr.sc. Tanja Matković, dr.sc. Prosper Matković, www.simet.unizg.hr, 2011.
  2. "Tehnička enciklopedija", glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.