Eho (mitologija)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Vidi takođe: Eho (razvrstavanje)
William Waterhouse, Eho i Narcis

Nimfa Eho (grč. Ἠχώ) je u grčkoj mitologiji bila Oreada, gorska nimfa, i personifikacija odjeka ili jeke.

Mit[uredi | uredi kod]

Eho je bila brbljava planinska nimfa lijepa glasa koji je ona jako voljela. Postoji nekoliko verzija ovog starogrčkog mita.

Prema aleksandrijskim mitografima i Ovidiju, Eho je Zeusovu ženu Heru zagovarala odvraćanjući joj pažnju i onemogućavajući joj da uhvati muža u preljubi. Kada je Božica otkrila prevaru, proklela je Ehu i odlučila da ju kazni oduzimajući joj ono što joj je bilo najdragocjenije – njen govor – tako da Eho nije više mogla progovoriti prva i bila je prisiljena ponavljati posljednje zvukove glasa na koji je pomislila. Zbog toga je se nimfa povukla u šume, gdje je srela Narcisa u koga je se nesretno zaljubila i uvenula od tuge. Od nje su ostali samo glas i okamenjene kosti.

Druga verzija je da je u Eho bio zaljubljen bog Pan, ali je ona svoju ljubav poklonila jednom satiru. Postoji i verzija o srećnoj ljubavi Eho i Pana, iz koje su se izrodile njihove kćeri Jamba (Ἰάμβη) i Jinks (Ἴϋγξ).

Prema kasnijem predanju Eho je kći smrtnika i nimfe, koju su othranile nimfe, a muze su je naučile pjevati i svirati. Živjela je sa nimfama i muzama i klonila se muškaraca. Bog Pan je bio zaljubljen u Eho i ljut što mu ona nije uzvratila, osvetio joj se i probudio je ludilo u pastirima, koji su ju rastrgali. Njeno raskomadano tijelo je sakrila Majka Zemlja, a po volji muza, glas Eho je ostao na zemlji da oponaša druge glasove, pa čak i Panovu svirku.

Bibliografija[uredi | uredi kod]

Primarna literatura[uredi | uredi kod]

Sekundarna literatura[uredi | uredi kod]

  • Graves, Robert: Grčki mitovi, Penguin Books, 1955.
  • Srejović, Dragoslav; Cermanović, Aleksandrina (1979). Rečnik grčke i rimske mitologije. Beograd: Srpska književna zadruga.