Dominik Savio

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ambox warning blue construction.svg Jedan korisnik upravo radi na ovom članku! Mole se ostali suradnici da ne uređuju članak dok je ova obavijest prisutna. Koristite stranicu za razgovor na ovom članku ako imate komentare i pitanja u vezi s člankom. Kada radovi budu gotovi, korisnik koji uređuje članak uklonit će ovaj šablon! Hvala na razumijevanju!
Šablon može biti uklonjen ako kroz tri dana od trenutka postavljanja ili posljednje izmjene nema novih izmjena na članku.
Sveti Dominik Savio
Z domingo savio.jpg

Sveti Dominik Savio – uzor omladine
đak
Rođen/a 2. april 1842. (1842-04-02), Riva (Chieri Pijemont Italija)
Umro/la 9. mart 1857. (dob: 14), Mondonio Torino Italija
Štuje se u Katolička crkva
Beatificiran/a 5. mart 1950., Rim Vatikan (papa Pio XII)
Kanoniziran/a 12. jun 1954., Rim Vatikan (papa Pio XII)
Glavno svetište grob u Mondoniju; Bazilika Marije Pomoćnice Torino Italija
Kalendar svetaca 6.5.
Zaštitništvo učenici, ministranti, pjesnici, mladi pjevači,

Dominik Savio (rođen kao Domenico Savio), (2. aprila/travnja 1842., Riva, Torino (Pijemont – danas: Italija) - 9. marta/ožujka 1857., Mondonio, (Torino, danas: Italija) bio je italijanski đak i katolički svetac, koji je 1950. proglašen blaženikom, a 1954. svecem od strane Katoličke crkve.

Životopis[uredi - уреди | uredi kôd]

Mladost[uredi - уреди | uredi kôd]

Dominik se rodio u Rivi blizu Turina u Pijemontu u sjeverno-zapadnoj Italiji 2. aprila/travnja 1842 kao prvorođenac od desetoro djece; otac Karlo (=Carlo Savio) je bio kovač, a majka Brigita (=Brigida Gaiato) švalja.

Sestra Terezija je o svojoj obitelji kazala ovo:

„Bilo nas je desetoro djece, dječaka i djevojčica. Dominik je bio najstariji, ja najmljađa. Otac je bio kovač sa vlastitom kovačnicom, majka pak je pored domaćinskih poslova šivala. Roditelji su bili odlični kršćani. Nijednom nismo išli na spavanje, a da ne bismo izmolili krunicu; nikada nismo sjeli ka stolu, a da se ne bismo pomolili prije jela.” [1]

Majka mu je usadila u srce iskrenu pobožnost. Jednog dana, kad je napunio tek četiri godine, je negdje nestao i njegova brižna majka ga je išla tražiti. Našla je mališana, kako je u nekom čošku molio sklopljenih ruku i pognute glavice. Makar je bio još vrlo mlad, je znao sve svoje molitve napamet. [2]

Sa pet godina starosti je postao ministrant. Na prvu svetu pričest je smio već sa sedam godina, što je bilo za ona vremena, koja su bila pod utjecajem strogog janzenizma, velika iznimka; tako je na primjer njegov odgojitelj don Bosko pristupio prvoj pričesti tek sa dvanaest godina 1827. godine, kao što je bio tada opći običaj. Tom zgodom je Dominik 1847. napisao četiri odluke, koje su u najmanju ruku neobične za tako malog dječaka i odaju rijetku zrelost:

  1. Svetkovati hoću Gospodnje dane i praznike.
  2. Često ću ići na ispovijed i pričest.
  3. Moji će prijatelji biti Isus i Marija.
  4. Radije umrijeti nego sagriješiti.[3]

Školovanje[uredi - уреди | uredi kôd]

Dominik se s roditeljima preselio u Mondonio u veljači 1853. i odmah se upisao u školu. Jednog veljačkog jutra 1854. padao je jak snijeg. Dvoje mangupa bacalo je na školsku peć sniježne grude. Kad je učitelj-svećenik Josip Cugliero tražio da se pojavi krivac, optužili su Dominika. Šutke i pognute glave prihvatio je nepravednu osudu i kaznu. Kad se sutradan otkrila istina, Dominik je objasnio: „Ti su momci već puno toga smislili i mogli bi biti istjerani iz škole; meni bi to bio prvi prekršaj. Uz to sam mislio na Isusa, koji je također krivo optužen šutke podnio nepravde kao zadovoljštinu za naše grijehe." Učitelj se divio tolikoj zrelosti i pravoj pobožnosti. Zbog ovog događaja Dominik je zaštitnik nepravedno optuženih.

Njegov mu se učitelj, međutim, odužio posjetom bivšem školskom drugu - poznatom omladinskom odgojitelju don Bosku u Torinu. Nakon srdačnog susreta mu je don Ivan rekao:

»Dragi Josipe, zašto ne dođeš raditi ovdje među ovo mnoštvo dječaka? Ti bi bio divan učitelj! "
"Ti imaš više dječaka nego ja, ali ja imam jednog koji vrijedi više od svih tvojih dječaka. Došao sam ga pokloniti za tvoj oratorij. Ako ga budeš pravilno odgajao, postat će iz njega prvorazredni Božji sluga."

Susret sa svetim don Boskom[uredi - уреди | uredi kôd]

Don Bosko je sa svojim dječacima 2. listopada 1854. posjetio svog brata Josipa u Becchijima za berbu grožđa. Don Bosko sam opisuje u Dominikovom životopisu ovaj nezaboravan susret dvoje svetaca:

Vidio sam dječaka kako dolazi u pratnji oca. Lice mu je izražavalo radost kao i poštovanje. Nakon uvodnih riječi, iznenadio sam se kad sam vidio koliko je njegova duša bila otvorena za djelovanje Duha Svetoga. Nakon dugog povjerljivog razgovora, Dominik me izravno pitao:

"Pa što namjeravate: hoćete li me povesti sa sobom u Torino da učim? ”
"Nadam se da si napravljen od dobrog sukna." "A što će vam to sukno?" "Da napravimo lijepu odjeću za Gospodina." „Dakle, ja sam sukno, vi krojač; onda me povedite sa sobom, da napravimo prekrasnu odjeću za Gospodina. ”
"Bojim se da si previše slabašan, da bi izdržao naporno učenje."
"Ne bojte se toga. Gospodin Bog, koji mi je do sada davao zdravlje i milost, pomagat će mi i nadalje. ”
"Što želiš postati kad završiš studij?" "Ako će mi Gospodin udijeliti tu milost, želim postati svećenik." Don Bosko mu je pokazao stranicu iz jedne od svojih knjižica omiljelog poučnog čtiva "Letture Cattolice", koje je izdavao za običan narod, i naložio mu da mu do sutra kaže obnovu. Nije prošlo osam minuta pa se vratio i rekao je napamet. Don Bosko mu je zadovoljno rekao:
"Sjajno. Kad si ti brzo naučio, i ja ću ti brzo odgovoriti: odvest ću te u Turin." [4]

Uzoran pitomac[uredi - уреди | uredi kôd]

U dobi od dvanaest godina je Dominik otišao u Torino u školu koju je vodio sveti don Bosko. Napredovao je u učenju, kao i u pobožnosti i samosvladavanju. Pod don Boskovim vodstvom je znao pridobivati i svoje drugove za kršćanski život. Umjesto teške pokore i odricanja, koje je ponekad birao, don Bosko mu je savjetovao: „Mi se ovdje posvećujemo tako, da smo uvijek veseli. Marljivo uči, pobožno se moli i veselo igraj. To je dovoljno velika pokora." Mali Dominik je zaključio, da onda nije teško postati svet ispunjavajući tri vrline: radost, dužnost učenja i dobrotvornost.[5]

Marijanska pobožnost[uredi - уреди | uredi kôd]

8. prosinca/decembra 1854. blaženi je papa Pio IX proglasio dogmu o Marijinom Bezgrješnom začeću. Mali Dominik, koga je osvojila don Boskova marijanska pobožnost, je došao u njegov zavod baš na taj dan. Po don Boskovu primjeru i preporuci je prepričavao razne primjere u vezi sa Marijom, da bi za tu pobožnost osvojio i svoje drugove.

U tom je ozračju osnovao i Družbicu Bezgrešnog začeća, za koju je izradio pravila pod pažljivim okom svoga duhovnog učitelja.

Smrt, štovanje i uspomena[uredi - уреди | uredi kôd]

U zimi 1857. se je Dominik teško razbolio. Don Bosko ga je poslao doma na svježi zrak, ali mu ni to nije pomoglo. Kada su mu prema tadašnjoj glupoj praksi puštali krv, mu je liječnik rekao, neka se okrene, da ne vidi iglu. Ali je on rekao: "To nije ništa u poredbi sa Isusovim čavlima." Makar se mu stanje malo popravilo, zamolio je oca, neka mu pozove svećenika. Primio je svete sakramente te uskliknuo: „Kako nešto lijepo vidim!“ i sa smiješkom na usnama izdahnuo. Oca je smrt njegova prvorođenca jako pogodila. Nije se mogao smiriti, dok mu se sin koji mjesec iza toga nije ukazao te ga utješio izjavom, da mu je dobro u raju i da neka ne tuguje.

1908. je započeo postupak za njegovo poblaženje (beatifikaciju). Njegovo tijelo je do tada počivalo u kapeli na mondonijskom groblju; umro je 9. ožujka/marta 1857, a sahrana je uslijedila u petak 11. ožujkač/marta. Na početku godine 1914. je turinski biskup zatražio, da se njegovi sveti ostaci prenesu u biskupski grad Turín. Seljani su se tome usprotivili te organizirali danjo-noćnu stražu, da ne bi izgubili "svog sveca". Listopada/oktobra iste godine se biskup obratio mjesnoj upravi, neka posreduje. Tako su Dominikove ostatke prenijeli u Baziliku Marije Pomoćnice u Turinu.

1933. je papa Pio XI. potvrdio, da je Dominik u junačkoj mjeri izvršavao kršćanske kreposti. Papa Pio XII. ga je u svetoj godini, 5. ožujka/marta 1950 proglasio blaženikom, a u marijanskoj godini 12. lipnja/juna 1954. proglasio svetim.

Dominik je zaštitnik omladine, naročito školaraca, ministranata, mladih pjevača, kao i nevino optuženih.

Njegov imendan je bio najprije na njegov smrtni dan, 9. ožujka/marta. Poslije koncila ga je na želju salezijanaca premjestio papa sveti Pavao VI. na 6. svibnja/maja, da se izvan korizme može svečanije slaviti.

Zbirka slika[uredi - уреди | uredi kôd]

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. T. Bosco. Dominik Savio. str. 17. 
  2. „St. Dominic Savio”. Catholic Online. https://www.catholic.org/saints/saint.php?saint_id=43. Pristupljeno 2014-5-4. 
  3. Another translation Arhivirano 2006-10-28 na Wayback Machine-u reads "Death, but not sin."
  4. T. Bosco. Dominik Savio. str. 16-18. 
  5. „Dominik Savio”. Družina. Arhivirano iz originala 2017-10-15. https://web.archive.org/web/20171015101544/http://www.druzina.si/icd/spletnastran.nsf/all/619DAD09EF1BDFFDC1256FEB003DCF55. Pristupljeno 2014-05-06. 

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi kôd]