Dijegeza
Dijegeza[α 1] je, prema Genetteu,[1] pripovijedanje posredovano pripovjedačima ili likovima.[1]
Opis pojma[uredi | uredi kod]
Suvremeni pojam je u naratologiju uveo Gérard Genette, pozivajući se na termin koji se već javlja kod Platona i Aristotela.[2]
U trećoj knjizi Republike, Platon govori o λέξις[α 2] i tvrdi da to može biti ili mimeza (imitacija) ili dijegeza, odnosno puko pripovijedanje.[3]
Kod Aristotela (Poetika), mimesis je izravno predstavljanje narativnog sadržaja (fabule[4]), što je slučaj kod mime, kazališta ili plesa, gdje su nam likovi prikazani „u akciji”, u pokretu. Suprotno, dijegeza se odnosi na epsku pjesmu tj. narativnu formu u kojoj se narativni sadržaj prikazuje neizravno, tj. posredovanjem pripovjedača.[5]
Strukturalističkoj upotrebi pojma implicitna je opreka sa pojmom mimeze ili izravnog oponašanja.[1] Genette je razvio pojam dijegeze kako bi ga primijenio na književnost, posuđujući ga od teoretičara filmske naracije. Za njega ona označuje sve događaje povezane narativnim diskursom, koji on naziva „narativ kao povijest”.[α 3][6] Stoga, dijegeza predstavlja cijeli „prostorno-vremenski univerzum označen pričom” iliti sve vremenske i prostorne dijelove koji obuhvaćeni u priči.[6]
U prikaznim djelima (radiodrame, kazalište, kino, televizijske serije itd.) granica između dijegetičkog i ekstradijegetičkog ponekad može biti nejasna. U kinematografiji, na primjer, nije jasna granica između dijegetičkog zvuka koji likovi čuju i ekstradijegetičkog zvuka, poput ambijentalne muzike ili zvučnih efekata koji obilježavaju događaj, a pritom redatelj ponekad svjesno igra na toj dvosmislenosti.
Bilješke[uredi | uredi kod]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 „Dijegeza”. HE. Pristupljeno 4. 3. 2024.
- ↑ Gaudreault, André (2009). From Plato to Lumière: Narration and Monstration in Literature and Cinema. Toronto: Toronto University Press. str. 35-51
- ↑ Gaudreault, André (1989). „Mimésis et Diègèsis chez Platon”. Revue de Métaphysique et de Morale: 79-92.
- ↑ „Fabula”. HE. Pristupljeno 4. 3. 2024.
- ↑ Bourneuf, Roland; Ouellet, Réal (1985). L'univers du roman. Paris: Presses universitaires de France. str. 20-21
- ↑ 6,0 6,1 Discours du récit, u: Genette, Figures III, 1972.
Bibliografija[uredi | uredi kod]
- Genette, Gérard (1972). Figures III. Paris: Éditions du Seuil.