Camera obscura

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Camera obscura - mračna soba

Kamera opskura je optička sprava koja se ranije koristila kao pomagalo za crtanje a predstavlja takođe izum koji je vodio otkriću fotografije. Današnji fotoaparati se ponekad zovu kamere upravo zbog analogije sa ovom spravom.

Uvod[uredi | uredi kod]

Optičke pojave su oduvek postojale ali su tumačene na različite načine. U najranim vremenima ljudske istorije za njihovo dejstvo vezivane su tajanstvene, mistične sile. Opisi manifestacija svetlosti kao prirodnih pojava, čije se poreklo može donekle objasniti, javljaju se, prvi put, u staroj Kini, zatim u Indiji i Egiptu. Neki svetlosni fenomeni praćeni su očima posmatrača, dakle neposrednim opažanjem, ali to nije bilo uvek moguće. Postojali su fenomeni koji se nisu mogli pratiti bez posrednika, na primer promačenje sunca. Jedan takav posrednik bila je tamna komora (lat. camera obscura).

Godine 350. pre nove ere u Platonovoj Državi opisana je pećina na čijim zidovima se, zahvaljujući jednom otvoru koji propušta svetlost, javljaju zanimljive igre senki. Takav princip svetlosne projekcije bio je poznat i drugim misliocima u starom veku. Nešto docnije, Aristotel je uočio, i u svojoj Fizici opisao, sličan fenomen: "On je posmatrao polumesečast oblik delimično pomračenog sunca koji se projektovao na zemlju kroz rupe na situ, ili kroz propuste između lišća, u senci jednog drveta. Primetio je takođe da slika postaje oštrija što je otvor manji."

Prilikom arheoloških iskopavanja u Kini otkrivena je slikana keramika na kojoj je prikazana perspektiva nedogleda, a naslikane ljudske figure, sa raspoznatljivim likovima, neodoljivo su podsećale na fotografije. Očigledna analogija sa fotografijom navela je na zaključak da su te slike nastale u kombinaciji sa nekim jednostavnim oblikom kamere opskure. Takva pretpostavka nalazi svoju potvrdu i na stranicama istorije nauka. Pre dve i po hiljade godina, u najstarijim indijskim spomenicima iz vremena Veda (5. vek pre nove ere) zabeležen je opis zatamnjene sobe sa malim otvorom na jednoj strani, usmerenim na osunčani predeo. Sličan tome je i opis koji je ostavio kineski filozof materijalističke orijentacije, Mo Cu. On je opisao formiranje izvrnute slike, to jest fenomen koji se javlja kad svetlost prolazi kroz otvor veličine igle i formira projekciju spoljašnjeg prostora.

Sva ta zapažanja bi pala u zaborav, zajedno sa Aristotelovim pergamentima, da antička znanja, posredstvom Arapa, nisu ponovo oživela u Evropi krajem Srednjeg veka, a naročito u doba rane renesanse.

Zablude o otkriću kamere opskure[uredi | uredi kod]

Dugo se verovalo da je kamera opskura evropski izum. Pripisana je Rodžeru Bejkonu, monahu, filozofu i alhemičaru. Bejkon jeste izložio zapažanja o posmatranju Sunca pomoću sprave slične kameri opskuri, ali nije bio njen izumitelj. Docnije je utvrđeno da je iskoristio arapski izvor, zapravo beleške Arabljanina Ibn al Haitama, u Evropi poznatijeg pod imenom Alhazen. Arapski naučnik je u desetom veku (950. g.) opisao kako se tada upotrebljavala kamera opskura. On je zapazio da na belim zidovima zatamnjenih soba, ili u šatoru postavljenom u sunčanom pejzažu srednjeg Istoka, svetlost pri prolasku kroz pukotinu u zidu na suprotnoj strani projektuje sve ono što se napolju zbiva – lepršanje zastava, pokrete pešaka, konjanika i dr. Bejkon, izumitelj naočara i povećavajućeg stakla (lupe), bio je pionir eksperimentalne fizike. Osim principa kamere opskure objasnio je stvaranje duge, perspektivu, amplitudu morskih talasa i neke druge pojave iz prirode, koje su njegovi suvremenici smatrali božanskim čudesima.

Zajedno sa zapažanjem manifestacija nekih prirodnih fenomena i fenomeni optike postali su predmet neprestanog zanimanja učenih ljudi. U periodu renesanse kamera opskura, kao pomagalo naučnika, a pre svih astronoma, zatim umetnika, arhitekata i slikara, bila je opšte vlasništvo obrazovanih humanista. Posmatrajući svet oko sebe, čovek je želeo da ga razume. Pokušavao je da ga opiše, ili što vernije naslika.

Renesansni pisac Đorđo Vazari zabeležio je u delu Vite dei eccelenti pittori, scultori ed architetti (Životi slavnih slikara, vajara i arhitekata), Firenca, 1550, da je Leon Batista Alberti, podstaknut Gutenbergovim otkrićem štampe, "pomoću jedne sprave pronašao način prikazivanja prirodnih perspektiva, smanjenja i uveličavanja figura". Iako se izričito ne navodi, opis te sprave upućuje na osobine kamere opskure. Tipičan predstavnik novog vremena, Alberti je, u skladu sa tadašnjim duhom obnove antičkih ideala, težio istinitom prikazu viđenog. Mada nije bio pronalazač kamere opskure, svakako ju je koristio. Možda je baš uz njenu pomoć postavio teorijske osnove o vernoj reprodukciji prirode, u svojoj raspravi o slikarstvu iz 1437. godine.

Docniji, manje obavešteni istraživači pripisivali su otkriće kamere opskure Leonardu da Vinčiju. Uistinu, koncizan opis kamere opskure notiran je u docnijim izdanjima njegovog glavnog dela, ali on nije sebe smatrao njenim pronalazačem. Nejasnoće oko uloge Da Vinčija u opisivanju kamere opskure potiču i otud što su njegovi rani rukopisi dugo bili obavijeni tajnom. U prvoj polovini 16. veka sakupljen je jedan deo rukopisa, i objavljen, ali u njima ne stoji da se Leonardo služio kamerom opskurom, već su to dodali njegovi komentatori.

Najstarija ilustracija kamere opskure potiče iz januara 1545. godine. To je bio dovoljan razlog da je istraživači proglase za izum holandskog prirodnjaka i matematičara Rajner Gema-Frisijusa, autora dela De radio astronomico et geometrico liber (Knjiga o sjaju astronomije i geometrije), Antverpen, 1545, u kome je ilustracija objavljena. Najukorenjenija zabluda, koja i najduže traje, jeste ona koju su zastupali rani promoteri i neki istoričari fotografije (Fransoa Arago, Robert Hant, a u 20. veku Žorž Potonije i neki drugi) – da je Đovani Batista dela Porta zaslužan za otkriće kamere opskure. Ali, Dela Porta je samo objedinio prethodna znanja o tom instrumentu, uz preporuku umetnicima kako da koriste kameru kao pomoć pri crtanju predela ili arhitekture. Svoje savete izneo je u delu Magiae naturalis (Čarolije prirode) 1558. godine.

Usavršavanje i oblici kamere opskure[uredi | uredi kod]

Sredinom 16. veka, zbila se i upotreba sočiva u kameri opskuri. Milanski lekar Đirolamo Kardano prvi je u otvor kamere opskure uneo optički element – sočivo, a svoja zapažanja opisao u traktatu De subtilitate, libri XXI (O ukusu, knjiga 21.), 1550. godine.

Prva sočiva, budući dvostruko ispupčena (bikonveksna), viđena iz profila ličila su na smeđa zrna sočiva – biljke koja se upotrebljava za ishranu ljudi i domaćih životinja. Otud dolazi i naziv (lat. lensit, sočivo, leća). Kardanova inovacija znatno je poboljšala svojstva kamere opskure: slika na projekcionoj ravni bila je svetlija i oštrija.

Dve decenije docnije došlo je do jednog unapređenja. Opisujući kameru opskuru sa sočivom, u svojoj knjizi La Pratica della Perspettiva (Vežbe iz perspektive), 1568, Daniel Barbaro je izneo zapažanje da se na oštrinu projektovane slike može uticati ako se koriste otvori različitih veličina. Time je postavljena osnova za unošenje dijafragme (irisa, zaslona ili blende) u kameru opskuru. Barbaro je bio Venecijanac, i istaknuti pisac o arhitekturi. Preporučujući, poput Dela Porte, kameru opskuru kao pomoćno sredstvo za crtanje, on je zapisao: "Zatvorite prozore i vrata, da ne bi svetlost spolja ulazila u sobu, osim kroz sočivo. Nasuprot sočiva držite jedan list papira i pomerajte ga napred-nazad, da bi se izoštrili detalji. Na papiru ćete videti pokrete, oblake, padanje kiše, let ptica... Uzmite pero i pratite konture, senčite ih i delikatno obojite u skladu sa prirodom..."

Deliciae physico-mathematicae, 1636

Kontrolisanom izmenom veličine otvora kamere opskure znatno su poboljšana njena svojstva, ali je slika i dalje bila izvrnuta. Podatak da je u kameru opskuru uneto ogledalo radi dovođenja slike u ispravan položaj sreće se već u delima Johana Keplera, zatim i Atanasijusa Kirhera. Ali najraniji tehnički opis refleksne kamere opskure, sa ilustracijama, dao je Johan Šturm 1676. godine. Tu se pominje da je u unutrašnjosti kutije, iza sočiva, uneto ogledalo pod uglom od 45 stepeni. Novo unapređenje uveo je Daniel Šventer, profesor matematike na Univerzitetu u Altdorfu. U delu Deliciae physico-mathematicae (Radosti fizike i matematike), 1636, on je opisao sistem sočiva sa kojim se, u odgovarajućim kombinacijama, mogu postići tri različite fokusne daljine. Njegova scioptrička kugla, nazvana i "volovsko oko", bila je, zapravo, jedna šuplja drvena lopta koja se mogla okretati, i na čijoj su površini načinjena dva naspramna otvora po osi simetrije, sa po jednim umetnutim sočivom. Sočiva, svako za sebe, davala su različite žižne daljine, poput danas izmenljivih objektiva, ali kad su stavljena u zajedničku optičku osu, njihove optičke vrednosti su sabrane i dobijala se neka druga žižna daljina. Zabeleženo je da je slikar Hans Hauer koristio kameru opskuru sa jednim takvim optičkim pomagalom i pomoću njega nacrtao veliku panoramu Nirnberga.

Pokretne kamere opskure[uredi | uredi kod]

U opisima ranih pisaca pojam tamne komore podrazumevao je prostoriju, najčešće zamračenu sobu na vrhu kakve građevine, zamka ili tornja, iz koje se kroz jedan mali otvor pružao vidik na okolinu. U prvo vreme korisnik je bio ograničen nepokretnošću, pa je mogao da posmatra, i crta, samo predeo ispred otvora. Početkom 17. veka napravljene su prve pokretne, mada veoma glomazne, kamere opskure u obliku šatora ili nosiljke. Jedan od pionira moderne optike, austrijski astronom Johan Kepler, 1620. godine, prilikom premeravanja zemljišta u Austriji, upotrebljavao je jednu takvu kameru opskuru. Njegov crni šator imao je na vrhu pokretno sočivo i ogledalo koje je projektovalo sliku na tablu za crtanje. Uz šatore, kočije, nosiljke, i druge neobične oblike kamere opskure, za imućne ljude, zanete novom umetničkom igračkom, konstruisani su modeli naročitih stolova koji su se stilom uklapali uz nameštaj.

Već u drugoj polovini 17. veka veličina kamere opskure je bitno smanjena. Kamera Atanasijusa Kirhera iz 1646. godine bila je načinjena u obliku nosiljke. Deceniju docnije, njegov učenik Kaspar Šot je našao bolje rešenje: konstruisao je malu kameru opskuru sastavljenu od dve kutije različitih veličina, da bi, prilikom izoštravanja, manja klizila u veću. (Sličan princip je, docnije, usvojio jedan od pionira fotografije Luj Dager za komercijalni model takozvane Dager-Žiru kamere).

Dva izuma Georga Fridriha Brandera, mehaničara iz Augsburga, omogućila su još veću preciznost. Prvi, tamna komora u obliku stola imala je niz izvlaka koje su ulazile jedna u drugu. Drugi izum, nazvan polimetroscopium dioptricum, bio je univerzalan aparat: tamna komora-mikroskop-teleskop. Jedan takav uređaj Brander je napravio za Karlov univerzitet u Pragu. Zanimljivo je da su Branderove knjige krajem 17. veka postale popularne i u južnoslovenskom svetu.

Nešto drugačije oblikovana bila je i refleksna kamera opskura Johana Cana iz 1685. godine. Njen opis u delu Oculus artificialis teledioptricus sive telescopium (Veštačko teledioptrijsko oko ili teleskop) iz 1685/86, dopušta da shvatimo stepen usavršenosti tog instrumenta sredinom 17. veka. Svetlost je prolazila u pravoj liniji kroz malu rupu izbušenu u centru jednog od zidova kutije. sočivo, stavljeno na taj otvor, usmeravalo je zrake na ogledalo, postavljeno u središtu kutije pod uglom od 45 stepeni, koje je prelamalo svetlost i usmeravalo je naviše. Na taj način slika je projektovana pravilno, umesto obrnuto kao do tada. Na gornjoj strani kutije stavljano je staklo ili providni papir, na kome je slika ostavljala svoj nestalni odraz. Taj opis iz 1685. godine gotovo da se ne razlikuje od opisa one kamere opskure koju će tvorac prve fotografije, Nisefor Nijeps, upotrebiti sto pedeset godina kasnije.

Kamera opskura kao alatka naučnika i umetnika[uredi | uredi kod]

Prva funkcija kamere opskure bila je naučna – njom se pratila ekliptika (pomračenje) Sunca. Međutim, veoma brzo, naročito u periodu visoke renesanse, težnja ka verodostojnosti prikazanog i razumevanju prirode učinila ju je neophodnim pomagalom umetnika. Mnogobrojne beleške dokazuju da ju je koristio najveći broj renesansnih arhitekata i slikara. Dela Porta je prvi savetovao umetnike kako da upotrebljavaju kameru opskuru kao pomoć pri crtanju. U prvom izdanju dela Čarolije prirode on predlaže da najpre kopiraju oblike i linije a zatim da dodaju boju. U drugom, proširenom izdanju (1589), oslonjen na iskustva i opise prethodnika, i on savetuje da se na otvor postavi jedno sočivo, a potom i jedno konveksno ogledalo, tako da slika bude uvećana i ispravljena. Tada je dao i preporuku kako da se taj instrument koristi za crtanje portreta. Sličan princip koristili su Filipo Bruneleski, Pjero dela Frančeska, Paolo Učelo a svakako i drugi renesansnih slikari, graditelji i naučnici.

U 17. i 18. veku umetnici su redovno upotrebljavali kameru opskuru kao pomoć pri slikanju pejzaža, žanr-scena, katkad i portreta. Pomoću nje postavljali su osnovni skelet slike u koji su docnije unosili figure. Česte su uljane slike ili grafike sa vedutama gradova, na kojima su verno, primenom tačne perspektive, prikazani trgovi, ulice ili pejzaži sa arhitektonskim objektima (naselja, dvorci, tornjevi). Kamera opskura je postala deo standardne opreme, posebno značajan za umetnika nedovoljno spremnog u prenošenju perspektive. Mnoge knjige objavljene u 17. veku sadrže instrukcije ili ilustrovane opise operacija sa raznim mašinama za crtanje među kojima je obavezno i kamera opskura. Jan Vermer van Delft koristio je kameru opskuru radi tačnosti perspektive na svojim slikama. Takođe i Đuzepe Marija Krespi, kao i venecijanski slikari Antonio Kanal i Bernardo Beloto (ujak i sestrić, obojica sa nadimkom Kanaleto) i Frančesko Gvardi. U radu mlađeg Kanaleta (B. Belota) slikanje veduta uz pomoć kamere opskure bilo je usavršeno do virtuoznosti. Postupak naučne tačnosti, baš kao i rad obojice Kanaleta, ili docnije Gvardija, karakteristika je mletačke slikarske škole settecenta (17. vek) u njenom kasnom dobu. Njihova slikarska iluzionistička vizija, i zgusnuto predstavljanje prostora, znatno su uticali na onovremene, kao i docnije, slikare vedutiste i pozorišne scenografe. Kamera opskura bila je od pomoći i prilikom neobaveznog, amaterskog crtanja predela. Jedan od oblika takvog crtanja su i takozvane putne sličice (voyages pittoresques), izuzetno popularne u 17. i 18. veku. Uz pomoć kamere opskure su znatno lakše rešavani i komplikovani slikarski problemi, problemi svetlosti, senki i vazdušne perspektive. Ni najbolji umetnici, koji traže naturalizam, nisu mogli nadmašiti optiku, niti bolje dati vizuelne činjenice koje kamera opskura daje sa autoritetom same prirode.

U 18. veku Venecijanac grof Frančesko Algaroti, mecena Tijepola i nekih drugih umetnika, u delu Essey on Painting (Esej o slikarstvu – engleski prevod iz 1764) bezrezervno podržava upotrebu kamere opskure. U jednom poglavlju, koje joj u celini posvećuje, on tvrdi da se "najbolji savremeni italijanski slikari uveliko služe tom spravom, i bez nje ne bi uspeli da stvari prikažu tako verno prirodi". U to doba slikari još nisu skrivali pomoćna sredstva svoga zanata (kako će većina njih to zdušno činiti u 19. i 20. veku). Na jednom autoportretu slikara Joakima Franca Bajha, hrabro su otkriveni atributi njegovog zanimanja: uz paletu, boje, kistove i slikarske nogare, tu je i kamera opskura.

Dok su neki shvatili da im je u rukama bogomdano sredstvo, drugi, nasuprot, nastojali su da ga sasvim istisnu. "Prirodu čovek mora videti sopstvenim okom i doživeti je" – pisao je Viljem Hogart. Iako se bavi temama koje su direktno aktuelne i saobražene s duhom vremena, taj teoretičar, narativni slikar-moralizator, realist i oštar kritičar engleskog društva, odlučno odbacuje upotrebu kamere opskure. U delu Analisys of Beauty (Analiza lepote), 1753, napada akademske zakone i sve oblike podražavanja. Tu on minimizuje vrednost kamere opskure, smatrajući da je njenom upotrebom umetnikova vizija prirode narušena, i da se priroda svodi na imitaciju.

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Helmut i Alison Gernsheim, Fotografija sažeta istorija, Beograd, 1973;
  • Goran Malić, Slike u srebru : Predistorija i tehničko-tehnološka evolucija fotografije u 19. veku i prvoj polovini 20. veka, Beograd, 2001;
  • G. Malić, Fotografija 19. veka : sažeta istorija, Beograd, 2004.