Adaptacijska radijacija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Adaptacijska radijacija ili adaptivna radijacija – u evolucijskoj biologiji – je proces u kojem organizmi diversificiraju brzo u mnoštvo novih oblika, naročito kada se promjene uvjeti okruženja ili postanu dostupni novi resurs, što stvara nove izazove, tj. kada postoje ili se otvaraju nove ekološke niše ili adaptivne zone. Počevši s nedavnog zajedničkog pretka, ovaj proces rezultira u specijaciju i fenotipske adaptacije niza vrsta, koje se ispoljavaju u različitim morfološkim i fiziološkim osobinama putem kojih mogu da iskoriste niz divergentnih okruženja.[1] [2][3][4][5]

Adaptivna radijacija je karakterističan primjer kladogeneze pa se može grafički prikazati na slici kao "grm" ili kladus, koegzistirajućih vrsta (na stablu života ). Karipski gušteri su posebno zanimljiv primjer adaptivne radijacije. Na Havajima su proučeni vrlo izolovani i brojni primjeri adaptivne radijacije. Izuzetan primjer adaptivne radijacije su ptičje vrste havajskih mednnica. Putem prirodne selekcije, ove ptice su se relativno brzo prilagodile i konvergentno evoluirale u različitim sredinama Havajskih otoka.

Zbog dramatičnih efekata na bioraznolikost populacija, sprovedena su mnogo istraživanja adaptivne radijacije. Međutim, potrebno je više studija, posebno zbog toga da bi u potpunosti razumili efekti mnogih faktora koji utiču na adaptivnu radijaciju. Empirijski i teorijski pristupi su od pomoći, iako svaki od njih ima svoje nedostatke. Kako bi se pribavio što veći skup odgovarajućih podataka, moraju biti integrirani empirijski i teorijski pristupi.

Identifikacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Četiri funkcije mogu se koristiti za identifikaciju adaptivne radijacije:

  • Srodničke komponente vrsta: posebno se proučavaju nedavni zajednički preci. Treba imati na umu da ovo nije isto kao monofilija, u koju su uključeni svi potomci zajedničkog pretka.
  • Korelacija fenotip-okruženje: značajna je povezanost između okruženja i morfoloških i fizioloških osobina koje su korisne za eksploataciju odgovarajućih resursa.
  • Karakterna upotrebljivost: performanse ili prednosti fitnesa osobina u odgovarajućim sredinama.
  • Brza specijacija: prisustvo jednog ili više mnogostrukih divergencija u nastanku novih vrsta u toku perioda ekoloških i fenotipskih divergencija.

Uzroci inovacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Razvoj evolucijskih novosti može omogućiti diverzifikaciju kladusa, stvaranjem novih područja i okvira morfoloških prilagodbi. Klasičan primjer je evolucija četvrte kvržice sisarskih zuba. Ova osobina omogućava ogromne porast rasponu prehrambenih izvora, što je povećalp broj ekoloških niša koje su na raspolaganju sisarima. To je. nekoliko puta, omogućilo pojavu različitim grupam u kenozoiku, nakon čega je svaki put odmah slijedila njihova adaptivna radijacija. Ptice su ostvarile druge načine radijacije, jer je evolucija letenja otvorila nove mogućnosti za razvoj i divergenciju, odnosno pokretanje adaptivne radijacije. Ostali primjeri uključuju placentalne trudnoće (za sisara sa posteljicom), ili dvonožnu lokomociju (u hominina).

Primjer Darwinovih zeba[uredi - уреди | uredi izvor]

Najpoznatiji klasični primjer adaptivne radijacije je evolucijska divergencija Darvinovih zeba. Mnogi evolucijski biolozi su uočili da da fragmentirani pejzaž često može biti izvrsna lokacija za pojavu adaptivne radijacije. Smatra se da je razlika u geografskom položaju širom nepovezanog krajolika, kao što su otoci, promoviraju takve diversifikacije. Darwinove zebe zauzimaju fragmentirano otočje Galapagos i evoluirale su u više različitih vrsta koje se razlikuju u ekologiji, pjevanju i morfologiji, a posebno veličini i obliku njihovih kljunova. Očigledna objašnjenja ovih razlika je alopatrijska specijacija, koja se javlja kada populacije iste vrste postanu geografski izolirane i razvijaju se odvojeno. Zbog toga što su populacije zeba bile dugo podijeljene među otocima, ptice su evoluirale odvojeno, tokom nekoliko miliona godina. Međutim, to ne uzima u obzir činjenicu da se mnoge vrste javljaju i u simpatriji, tj. sedam ili više vrsta žive u istom otoku. Postavlja se pitanje zašto su se ova vrsta razdvojile kada žive u istom okruženju sa svim istim resursima. Nakon Darwina je predloženo da se specijacija ovih zeba događala u dva dijela: početni, lako uočljivi, alopatrijski, praćen manje jasnim simpatrijskim, koji je također bio u funkciji adaptivne radijacije. To se u velikoj mjeridesilo favoriziranjem osobene specijalizacije na svakom otoku.

Jedna od glavnih morfoloških razlika među vrstama različitih otoka je veličina i oblik kljuna. Adaptivna radijacija je dovela do evolucije različitih kljunova koji omogućavaju pristup različitim izvorima hrane. One sa kratkim kljunovima su bolje prilagođene za kljucanja sjemena na terenu, a sa tankim, oštrim kljunovima jedu insekte. Zebe sa dugim kljunovima koriste hranu iz pukotina unutar kaktusa. Ovom specijalizacijom, sedam ili više vrsta zeba su bile u mogućnosti da nastanjuju isto okruženje, bez konkurencije ili nedostatk izvora hrane i međusobnog ubijanja. Drugim riječima, ove morfološke razlike u veličini i obliku kljuna, izazvane adaptacijskom radijacijom omogućile su diverzifikaciju i opstanak Darwinovih zeba na Otčju.

Također pogledajte[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  2. Dobzhansky T. (1970): Genetics of the evolutionary process. Columbia, New York, ISBN 0-231-02837-7.
  3. Mayr E. (1970): Populatiomns, species, and evolution – An abridgment of Animal species and evolution. The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachussets and London, England, ISBN 0-674-69013-3.
  4. Mayr E. (2000): The growth of biological thought – Diversity, evolution, and inheritance, 11th printing, first: Copyright © 1982. The Belknap Press of Harvard University Press Cambridge (Mass.), Londo (England) , ISBN 0-674-36445-7 ; ISBN 0-674-36446-5.
  5. Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (1996): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]