Šaki

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Istorijski centar Šakia s Kanovom palatom
Svjetska baštinaUNESCO
 Azerbejdžan
Registriran:2019
Vrsta:Kulturno dobro
Mjerilo:ii, v
Ugroženost:no
Referenca:UNESCO

Šaki se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Azerbejdžana, u podnožju planina Velikog Kavkaza, na nadmorskoj visini 545 m. Udaljen je 240 km. od glavnog grada Bakua i u njemu živi oko 68.400 stanovnika.[1] Njegovo središte je tvrđava Šeki, nekadašnje sedište Šekiskog kanata (1743-1819). [2]

Podijeljen je na dva dijela rijekom Gurjana. Stariji sjeverni dio izgrađen je na planini, a južni dio se proteže dolinom rijeke. Njegovo istorijsko jezgro, obnovljeno nakon uništenja ranijeg grada muljnim tokovima u 18. vijeku, obiluje nacionalnom arhitekturom iz vremena Puta svile, sa kaldrmisanim ulicama, karavan-sarajima i brojnim autentičnim zanatlijskim radionicama. Mnoštvo je kuća sa svojim tipičnim visokim sedlastim krovovima, dubokim verandama i baštama.

Urbani obrazac grada Šekija određen je sakupljanjem vode i njenim upravljanjem. Grad se nalazi u slivnom području rijeke Kiš, čije pritoke su vremenom pretvorene u mrežu kanala. Vodosnabdijevanju se dodaju i vode iz planinskih glečera.

Svjetska baština[uredi | uredi kod]

Istorijski centar Šakia s Kanovom palatom 2019. god. uvršten je na listu UNESCO-ove svjetske baštine zbog svoje jedinstvene arhitekture i istorije kao važnog trgovačkog centra. Na arhitekturu grada utjecala je Safavidska, Qadžarska i ruska građevinska tradicija.[3]

Palata na sjeveroistoku grada, i brojne trgovačke kuće odražavaju bogatstvo stvoreno uzgojem svilene bube i trgovinom svilenim čahurama od kasnog 18. do 19. stoljeća.

Šaki kanova palata bila je ljetna rezidencija za kanove oblasti Šaki. Sagradio ju je 1797. godine Muhamed Hasan Kan. Bila je namijenjena za smještaj kanova koji su bili zaduženi za kontrolu oblasti Šaki, kao vicekraljevi vladajuće Zandske i kasnije Qadžarske perzijske dinastije oko 1750. godine. Oblast je pripojena Ruskom carstvu prema Gulistanskom ugovoru 1813. godine nakon rusko - perzijskog rata (1804–1813).[4][5]

Izvori[uredi | uredi kod]