Šablon:IČ – Narodna književnost
,_f.132_-_BL_Cotton_MS_Vitellius_A_XV.jpg)
Narodna ili usmena književnost, poznata i kao tradicijska, najstarija je forma kulturnog stvaralaštva materijalizirana jezičnim sredstvima i u svojem se najkarakterističnijem obliku, premda ne i najrazvijenijem, javlja u društvima koja još ne posjeduju pismenost. Tada služi uobličavanju cjelokupnog ljudskog iskustva, uključujući razumijevanje života i historijskih zbivanja, prirode, magije, religije, običajno-pravnih normi, medicine itd. Prenošenje usmenih tvorevina i stvaranje novih nastavlja se i nakon stvaranja pismenosti, no uz razvijanje pisane književnosti istodobno dolazi do sužavanja funkcija usmene književnosti, pa tako postupno otpada potreba da se njome formuliraju religijska učenja, medicinska i slična znanja, pa donekle i historijska zbivanja, a ostaju uglavnom emotivna reagiranja na svakidašnju životnu stvarnost.
Usmena i pisana književnost međusobno se razlikuju prvenstveno po procesu uobličavanja književnog djela. U obje je književnosti izvorni oblik jednog djela produkt individualnog uma, ali dok u pisanoj književnosti pojedinac daje svom djelu i njegov konačan oblik, dotle je u usmenoj predaji prvobitni oblik podložan stalnim promjenama i nikad nije konačan. U tome sudjeluje veći broj manje ili više darovitih ljudi te se tako umjesto individualnog dobija kolektivno književno djelo. I izvorni tvorac takvog djela i oni koji potom sudjeluju u njegovom daljnjem uobličavanju ostaju po pravilu anonimni i uglavnom nikad ne izlaze iz idejnog okvira kolektiva u kojem stvaraju. Kolektivnost usmene književnosti ne ogleda se samo u sadržaju, nego i u stilu, budući da se narodni pjevač ili pripovjedač nastoji pridržavati starih, oprobanih izražajnih sredstava, koja primjenjuju i drugi bezimeni stvaraoci. (Čitav članak...)