Édouard Manet

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Édouard Manet
realizam, impresionizam

Fotografija Nadara iz 1880. god.
Rođenje 23. siječnja 1832.
Pariz, Francuska
Smrt 30. travnja 1883.
Pariz
Opus
Polje slikarstvo - crtež - grafika
Znamenita djela
Inspiracija

Édouard Manet (Pariz, 23. siječnja 1832. - Pariz, 30. travnja 1883.), francuski slikar i grafičar, realist i impresionist; jedna od prvih osoba moderne umjetnosti.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Rođen je u Parizu, kao sin visokog zvaničnika francuske vlade, u obitelji koja je htjela da se bavi pravom. No, ujak ga je od malena vodio u Louvre, te ohrabrio da se počne baviti slikarstvom. Nakon što nije prošao na ispitu za mornaricu, bio je učenik akademskog slikara Thomasa Couturea. Kopirao je djela velikih majstora u Louvreu, a na putovanjima kroz Njemačku, Italiju i Nizozemsku na njega su utjecali nizozemski slikar Frans Hals i španjolski Diego Velázquez i Francisco Goya. Najviše je slikao teme koje su tada bile prisutne u realizmu, a to su bili prosjaci, pjevači, cigani, ljudi u kafićima i sl. Prihvatio je izravnu i smjelu slikarsku tehniku u realističnom tretmanu svojih motiva.

Proslavio se slikama Olimpija i Doručak u travi, koje su nakon prvog izlaganja u javnosti početkom druge polovice 19. stoljeća svojim temama i kompozicijom izazvale kulturni skandal. Doručak na travi prikazuje piknik u šumi s nagom ženskom figurom u sjedećem položaju u društvu dva obučena muškarca, što je trenutačno privuklo ogromnu pažnju, ali je doslovno bilo diskreditirano od kritike. Manet biva proglašen vođom od strane mladih umetnika, i postaje središnja figura u sporu između akadememizamakademskog slikarstva s jedne, i buntovničke umjetničke grupe slikara, s druge strane. Manet ipak postaje priznat od strane zvaničnog Salona 1864. godine, koji mu priznaje dve slike, i 1865. godine on izlaže „Olimpiju“, portret nage žene zasnovan na Tizianovom prikazu Venere. Ova slika ponovo izaziva veliku pozornost, i protest akademskih krugova zbog takozvanog „neortodoksnog realizma“.

Francuski pisac Emil Zola je 1866. godine dao vrlo pozitivne kritike Manetove umjetnosti u francuskom listu „Figaro“ i ubrzo je postao Manetov bliski prijatelj. Manet je služio kao oficir u francuskoj vojsci od 1870. do 1871. god. tijekom francusko-pruskog rata. Po povratku pada pod utjecaj impresionista, pa najveću pozornost pridaje svjetlosnim i atmosferskim efektima i slika snažnim bojama cijelog spektra. Bio je prijatelj s impresionistima Degasom, Monetom, Renoirom, Sisleyem, Cézanneom, te Pissarrom, ali nikad nije sudjelovao u njihovim zajedničkim izložbama, zbog toga što nije želio da bude viđen kao predstavnik skupnog identiteta, i zbog toga što se nije slagao s njihovim protivljenjem izlaganju u pariškom Salonu.

Umjetničko priznanje dobiva tek u kasnim godinama, kada su njegovi portreti postali izuzetno traženi. Jedna od njegovih posljednjih slika izložena je u Salonu 1882. god. i njegov stari prijatelj, koji je u to vreme bio ministar Primijenjenih umjetnosti, dodelio mu je Orden legije časti.

Manet je umro u Parizu 30. travnja 1883. godine, ostavivši pored mnogobrojnih akvarela i pastela, 420 ulja na platnu.