Velika umjetna rijeka
| Velika umjetna rijeka النهر الصناعي العظيم | |
|---|---|
 | |
| Država |  Libija
|
Velika umjetna rijeka (arapski: النهر الصناعي العظيم) je umjetni vodotok kog su izgradili ljudi u Libiji.[1] To je mreža podzemnih cjevovoda koja dovodi visokokvalitetnu pitku vodu iz drevnih izdana podzemne vode u Sahari do libijske obale za kućanstva, poljoprivredu i industriju.[1].
Historija gradnje[uredi | uredi kod]
Orginalno je projekt cjevovoda za Veliku umjetnu rijeku zamišljen u nekoliko faza i sa nekoliko krakova, koji nisu svi izgrađeni, a neki možda i nikada neće biti. Ipak je do 1991. projekt dovođenja pitke vode za naselja i farme duž obale na sjeveru Libije dovršen. Time je taj kraj koji su ranije zavisio o postrojenjima za desalinizaciju i cisternama za skupljanje kišnice dobio vodu u velikim količinama.[1]
Voda je prvi put otkrivena u okrugu Kufra u jugoistočnoj Libijskoj pustinji 1950-ih prilikom istražnih bušenja nafte. Naknadne analize pokazale su da je ovaj nalaz dio nubijskog sistema izdana, ogromnog rezervara fosilne vode koja egzistira negdje od 10.000 do 1,000.000 godina. Ova voda se probila do pješčenjaka prije kraja posljednjeg ledenog doba, kada je Sahara imala umjerenu klimu. Na samom početku je libijska vlada planirala tu vodu iskoristiti za navodnjavanje velikih pustinjih površina za poljoprivredu, ali planovi su promijenjeni 1980-ih u korist velike mreže cjevovoda do obale.[1]
Kad je započela gradnja Velike umjetne rijeke, ona je najavljena kao najveći projekt navodnjavanja na svijetu. Libijska vlada ponosno ga je proglasila Osmim čudom svijeta. U to vrijeme je nekih 70 % kapaciteta predviđeno je za poljoprivredu, a projekt je od početka uključivao velika ulaganja u infrastrukturu za navodnjavanje. Projekt je predviđao gradnju u dvije etape – Fazu I i Fazu II. Fazom II se namjeravao proširiti sistem Faze I prema jugu do bušotina u Okrugu Kufra, izgraditi cjevovod od bunara pored Gadames u zapadnoj pustinji do gradova na obali Zavija i Zuvara, zapadno od Tripolija. I pored toga izgraditi cjevovod koji povezuje sisteme Faze I i II i cjevovod za snabdjevanje Tobruka na istočnoj obali, bilo iz postojeće akumulacije u Ajdabiji ili direktno iz bunara u oazi Džagbub.[1]
Ukupni kapacitet Velike umjetne rijeke sa svim izgrađenim fazama trebao je iznositi oko 6,5 miliona m³ vode dnevno, a kompletna mreža imala bi oko 4.000 km cjevovoda.[1]
Karakteristike[uredi | uredi kod]
Libijska vlada osnovala je 1983. Agenciju koja se bavila realizacijom tog projekta, ona je sklopila ugovor o gradnji prve Faze I.
Faza I[uredi | uredi kod]
U Fazi I je izbušeno stotinjak bunara na dva polja kod Tazirbe i Sarīra, gdje se voda pumpa sa dubine od oko 500 m. Iz Sarira se voda sa oba polja transportirala podzemnim dvostrukim cjevovodom do akumulacionog jezera u Ajdabiji, koja je svoju prvi vodu dobila 1989. Odatle se voda transportira u dva smjera, prema zapadnoj obali do grada Sirta i sjeverno do Bengazija. Završetak Faze I službeno je proslavljen u Bengaziju 1991. sa konstatacijom da taj sistem može transportirati 2 miliona m³ vode.[1]
Faza II[uredi | uredi kod]
Faza II građena je na zapadu Libije, za snabdjevanje libijskog glavnog grada Tripolija koji je pitku vodu dobio 1996. Taj sistem crpi vodu iz tri polja bunara u Fezanu, koja se duplim cjevovodom dugim 1600 km prvo vodi do Misrate i Homsa a zatim drugim krakom do Tripolija.[1]
Projektni kapacitet sistema je 2,5 miliona m³ vode dnevno, premda je samo manji dio potreban za pitku vodu.[1] Pojedini libijski funkcionari smatraju da su akumulacije podzemnih voda toliko velike da bi mogle potrajati hiljade godina, s druge strane kritičari misle da su takve tvrdnje pretjerane i da količine možda neće potrajati do kraja 21. vijeka.[1]
U Fazi I položeno je 250 000 segmenata cijevi, koje su u to vrijeme bile najveće na svijetu, dijametra od 4 m, dugih 7 m. One su izrađene u dvije velike tvornice u Libiji, sastavljene od slojeva prednapregnutog betona ojačanog čelikom. Segmenti su polagani u rovove duboke 7 m specijalnim dizalicama i gurnuti buldožerima na mjesto, zatim su spajani gigantskim gumenim brtvama i zatrpani. akumulaciona jezera obložena asfaltom građena su kod distribucijskih čvorovima kao što je Ajdabija. Najveća akumulacija ima dijametar veći od 1 km, i sadrži čak 24 miliona m³ vode.
Brojne građevinske kompanije iz cijelog svijeta sudjelovale su u realizaciji tog projekta.[1]
