Torre de Belém

Izvor: Wikipedia
Mosteiro dos Jerónimos i Torre de Belém u Lisabonu
Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Torre Belem (Lisboa).jpg
 Portugal (Evropa)
Koordinate: 38° 41′ 29″ N, 9° 12′ 57″ W
Registriran: 1983. (7. zasjedanje)
Vrsta: Kulturno dobro
Mjerilo: iii, vi
Ugroženost: ne
Referenca: UNESCO

Torre de Belém (hrvatskosrpski: Toranj Belém) službeno Toranj sv. Vincenta je fotifikacijski toranj u lisabonskom predgrađu Santa Maria de Belém. Toranj Belém je najčešće slikani motiv Lisabona, i Portugala i jedan od najboljih primjera portugalske kasne gotike zvane manuelinski stil. [1]Zbog njegove umjetničke, ali još više historijske i simboličke važnosti kao znaka velikog portugalskog doprinosa u razvoju pomorskih vještina i velikim geografskim otkrićima, upisan je na UNESCO-vu Lista mjesta svjetske baštine u Evropi 1983. godine, zajedno sa susjednim Mosteiro dos Jerónimos[1][2]

Historija izgradnje i izgled tornja[uredi - уреди]

Toranj Belém je 30 metara visoki toranj od četiri kata, na masivnom bastonu u rijeci Tajo. Podignut je u tada modernom manuelinskom stilu, sa puno gotičkih primjesa od kamena vapnenca ( lioz).

Kamena fasada Tornja Belem

Inicijativu za izgradnju tornja, zapravo za izgradnju čitavog sistema efikasne odbrane lisabonske luke, dao je kralj João III. početkom 16. vijeka[3], jer je Lisabon bio česta meta iznenadnih napada gusara. Njegove ideje razradio je Garcia de Resende, po njemu je trebalo izgraditi nekoliko utvrda duž ušća rijeke Tajo koje bi unakrsnom vatrom svojih topova mogle spriječiti bilo kakav neželjeni ulaz u lisabonsku luku (koja se nalazi uzvodno). Dvije utvrde su trebale biti na samom ušću, jedna kod Cascaisa (Fortaleza de Cascais) sa južne strane rijeke i druga sa sjeverne kod Caparica (Torre Velha / Torre S. Sebastião), a treća malo dalje od ušća kod Belema.

Francuska flota ispred Beléma za vrijeme Bitke kod Taja, 11. jula 1831

No kralj João III. umro je a da radovi na izgradnji Beléma nisu ni započeli. Njegove zamisli realizirao je njegov nasljednik Manuel I. dvadeset godina kasnije. Radovi su otpočeli 1514. kod tadašnje plaže u Belému, gdje se već radio Mosteiro dos Jerónimos (nešto kamenih blokova pripremljenih za gradnju samostana iskorišteno je za izgradnju tornja. Toranj je izgrađen na maloj kamenoj hridi (otoku) u koritu rijeke. Nakon katastrofalnog potresa 1755. rijeka je izmjenila tok, tako da se toranj danas nalazi gotovo na samoj obali.

Vojni inžinjer Francisco de Arruda je imenovan majstorom gradnje tornja 1516. [4], iste godine primio je 763 kamenih blokova i 504 stijena za gradnju, koje mu je isporučio Diogo Rodrigues, nadzornik projekta. Kako bi gradnja što brže napredovala, graditeljima je dat na raspolaganje - Grand Nau (veliki brod) od 1100 tona. [3] Toranj je dovršen 1519., samo pet godina prije Manuelove smrti[4], a Gaspar de Paiva je postavljen za privremenog zapovjednika utvrde, on je 15. septembra 1521. imenovan prvim kapetanom (alcalde)[4] Castelo de Sao Vicente de Belém, kako je toranj službeno nazvan po imenu zaštitnika LisabonaSvetom Vincentu

Sve do 1580. Toranj Belém uspješno je služio svojoj svrsi, ali se tad za nekoliko sati borbe predao španjolskim vojnicima vojvode od Albe. Od tad do 1640. za vrijeme Iberijske unije, služio je i kao državni zatvor (ali i dalje). U to vrijeme dograđena su dva kata iznad bastiona za smještaj većeg broja vojnika (tzv. Filipove kasarne), koja su porušena 1845.[4]

Kazamat bastiona

Njegova vojna oprema je osuvremenjena 1589. i 1814. godine za vrijeme napoleonske okupacije Portugala. Za vrijeme vladavine kraljice Marije II. nakon brojnih kritika pisca Almeide Garretta nad zapuštenim stanjem tornja i uz stalno nagovaranje vojvoda od Tercira, kraljica je dala nalog vojnom inženjeru Antóniju de Azevedu e Cunha 1845., da sruši dograđene Filipove kasarne, i izvede dodadatne kamene dekoracije na fasadi u neo manuelinskom stilu; balustrade na verandi južne fasade, štitove sa grbovima i doda nišu sa skulpturom Marije i djeteta. [4]

Između 1865.-1867. toranj je dobio nove namjene, na jugoistočnoj terasi je postavljen svjetionik, a uveden je i telegraf. [4]

Prvi potezi za očuvanje i obnovu tornja započeli u 20. vijeku, manji konzervatorski radovi izvedeni su 1940, . Veliki radovi su obavljeni 1983, kad je toranj bio izložbeni prostor 17. Evropske Izložbe o umjetnosti, nauci i kulturi, te iste godine uvršten je na UNESCOv popis svjetske kulturne baštine.[4]

  • Nedaleko od Tornja nalazi se noviji Spomenik otkrića (Padrão dos Descobrimentos) iz 1960.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 "Torre de Belém" (portugalski). Torre Belem. http://www.torrebelem.pt/pt/index.php?s=white&pid=168. pristupljeno 10. 11. 2011. 
  2. Izvještaj internacionalnog savjeta UNESCO-a o spomenicima u Lisabonu, posjećeno 10. 11. 2011.
  3. 3.0 3.1 "A Torre de S. Vicente" (portugalski). Torre Belem. http://www.torrebelem.pt/pt/index.php?s=white&pid=179&identificador=. pristupljeno 10. 11. 2011. 
  4. 4.0 4.1 4.2 4.3 4.4 4.5 4.6 "Cronologia" (portugalski). Torre Belem. http://www.torrebelem.pt/pt/index.php?s=white&pid=180&identificador=. pristupljeno 10. 11. 2011. 

Vanjske poveznice[uredi - уреди]