Mosteiro dos Jerónimos
| Mosteiro dos Jerónimos i Torre de Belém u Lisabonu* | |
|---|---|
| Svetska baština Uneska | |
|
|
|
| Vrsta | Kulturno dobro |
| Kriterijum | iii, vi |
| Referenca | [1] |
| Regija† | Spisak mesta Svetske baštine u Evropi |
| Istorija upisa u svetsku baštinu | |
| Upis | 1983. (7. zasjedanje sednica) |
| Ugroženost | ne |
| * Ime kao na zvničnoj listi svetske baštine. † Regiju je klasifikovao UNESKO. |
|
Mosteiro dos Jerónimos (hrvatskosrpski: Jeronimitski samostan) je samostan katoličkog jeronimitskog reda u lisabonskom kvartu Santa Maria de Belém.
On je jedan od najljepših primjera originalnog portugalskog kasnogotičkog manuelinskog stila. Zbog njegove umjetničke i historijske važnosti, upisan je na UNESCO-vu Listu mjesta svjetske baštine u Evropi 1983. godine, zajedno sa susjednim Torre de Belém. [1]
Sadržaj/Садржај |
Historija [uredi - уреди]
Samostan jeronimita je podignut na mjestu stare monaške pustinje Ermida do Restelo koju je osnovao Henrik Moreplovac oko 1450. godine. U tom samostanu je proveo svoju posljednju noć Vasco da Gama u molitvi pred neizvjesnu i opasnu plovidbu za Indiju 1497. Nakon tog su se i brojni drugi portugalski moreplovci zaustavljali u Belemu na molitvi, bilo da isplovljavaju ili uplovljavaju u lisabonsku luku. Novi samostan dao je izgraditi kralj Manuel I. (1515.-21.) 1496. kako bi obilježio uspješan povratak Vasca de Game iz Indije, te kao mauzolej vladarske dinastije Avis. Radovi na izgradnji počeli su 1501. [2] i otegli se 50 godina. Za gradnju je korišten lokalni kamen vapnenac pedra lioz (oker boje), a gradnja je financirana porezom od 5% na sve [[orjentalne začine, osim papra, cimeta i klinčića jer su prihodi od njih išli direktno kralju. Glavni graditelj bio je portugalski arhitekt i inženjer Diogo de Boitaca[2], koji je na osnovu tako velikog budžeta započeo graditi tako veliku građevinu da su radnici s drugih gradilišta (Samostan Batalha) morali napustili započete poslove i doći na njegovo gradilište. Boitaca je uspio izgraditi crkvu, sakristiju i refektorij, ostale dijelove dovršio Španjolac João de Castilho, koji je preuzeo gradnju 1517. godine i dovršio je u španjolskom renesansnom stilu. Izgradnja je obustavljena nakon kraljeve smrti 1521. godine, a nastavio ju je 1550. godine arhitekt Diogo de Torralva dogradivši renesansnu kapelu, kor i dva kata samostana.
Njegov rad nastavio je Jérôme de Rouen 1571. godine u klasičnom stilu, ali je obustavljen 1580. godine nakon personalne unije između Portugala i Španjolske, tad je Španjolska povukla sva sredstva namjenjena za samostan za izgradnju španjolskog dvora El Escorial.
Samostan je pretrpio manju štetu u katastrofalnom potresu iz 1755., ali je počeo propadati nakon što su u Portugalu raspušteni vjerski redovi 1833. Restauriran je u 19. vijeku, tad mu je dograđena kupola na jugozapadnom tornju.
U samostanu je 13. decembra 2007. potpisan Lisabonski ugovor nakon koje je započela reforma Evropske unije.
Arhitektonske karakteristike [uredi - уреди]
Samostan je ukrašen brojnim kvalitetnim skulpturama od kojih su najljepše one na južnom i zapadnom portalu, te u unutrašnjosti klaustra. Južni portal, ulaz u crkvu, je ukrašen dekoriranim visokim zabatom, nišama sa skulpturama i filijalama, a okrunjen je kanopusom na kojemu je križ Kristova reda, dok je timpan ispunjen prizorima iz života sv. Jeronima i skulpturom Henrika Moreplovca. Zapadni portal, ulaz u klaustar, je ukrašen skulpturama Manuela I. i njegove druge žene, Marije Aragonske, a iznad vrata su prizori: Navještenje, Rođenja Krista i Poklonstvo mudraca.
Klaustar ima površinu od 55 m² i dva kata, donji ukrašen vitkim stupovima i manuelinskim peristilom, te gornji u skromnijem pleterskom stilu. Unutrašnjost crkve resi izvanredno bogat i raskošan glavni brod sa bogato dekoriranim manuelinskim stupovima i lukovima. Na samom ulazu u crkvu su grobovi pomoraca Vasca da Game i Luísa de Camõesa. U Baroknim transeptima su kraljevske grobnice, i kapela sa srebrnim ciborijem iz 17. vijeka kojeg je dao podići kralj Alfonso VI. u spomen na pobjedu u Bitci za Montes Claros (1665.) protiv Španjolaca.
U samostanu se nalaze i Arheološki muzej, sa zbirkom koja prikazuje historiju Portugala od prahistorije do rimskog doba, te Muzej pomorstva sa izvanrednom zbirkom modela brodova iz različitih razdoblja.
Galerija slika [uredi - уреди]
Grobnice u samostanskoj crkvi [uredi - уреди]
- Manuel I., kralj Portugala (31. maj 1469. - 13. decembar 1521.)
- Marija Aragonska, kraljica Portugala (29. jun 1482. - 7. mart 1517.) (druga žena Manuela I.)
- Princ Louis, vojvoda od Beja (3. mart 1506. - 27. novembar 1555.) (sin Manuela I.)
- Princ Ferdinando, vojvoda od Guarda (5. jun 1507. - 7. novembar 1534.) (sin Manuela I.)
- Princ Alfonso, kardinal (23. april 1509. - 21. april 1540.) (sin Manuela I.)
- Princ Édouardo, vojvoda od Guimaresa (7. oktobar 1515. - 20. septembar 1540.) (sin Manuela I.)
- Princ Antonio (9. septembar 1516. - 9. septembar 1516.) (sin Manuela I.)
- Princ Carlos (18. mart 1520. - 15. aprila 1521.) (sin Manuela I.)
- João III., kralj Portugala (6. jun 1502. - 11. jun 1557.) (sin Manuela I.)
- Katarina Kastiljska, kraljica Portugala (14. januar 1507. - 12. mart 1578.) (žena Joãoa III.)
- Princ Alfonso (24. mart 1526. - 12. april 1526.) (sin Joãoa III.)
- Princeza Isabella (28. april 1520. - 23. jul 1530.) (kćer Joãoa III.)
- Princeza Beatrice (15. mart 1530. - 1. august 1530.) (kćer Joãoa III.)
- Princ Manuel (1. novembar 1531. - 14. april 1537.) (sin Joãoa III.)
- Princ Dinis (16. april 1535. - 1. januar 1539.) (sin Joãoa III.)
- Princ Felipe (25. mart 1533. - 29. april 1539.) (sin Joãoa III.)
- Princ Antonio (9. marta 1539. - 20. januar 1540.) (sin Joãoa III.)
- Princ João Manuel (3. jun 1537. - 2. januar 1554.) (sin Joãoa III.)
- španjolska princeza Joana Austrijska (24. jun 1535. - 7. septembar 1573.) (žena princa João Manuela)
- Sebastião I., kralj Portugala (20. januar 1554. - 4. august 1578.) (sin princa Joãoa III.) (prazan grob)
- Henrique I., kardinal i kralj Portugala (31. januar 1512. - 31. januar 1580.) (sin Manuela I.)
Izvori [uredi - уреди]
- ↑ "Monastère des Hiéronymites et tour de Belém (Portugal)" (francuski) (
(PDF)). Unesco. http://whc.unesco.org/archive/advisory_body_evaluation/263bis.pdf. pristupljeno na 20. 11. 2011. - ↑ 2.0 2.1 "Mosteiro dos Jerónimos" (portugalski). Mosteiro dos Jerónimos. http://www.mosteirojeronimos.pt/pt/index.php?s=white&pid=168&identificador=. pristupljeno na 20. 11. 2011.
Eksterni linkovi [uredi - уреди]
- Mosteiro dos Jerónimos (službene stranice) (portugalski)((pt))
- Mosteiro dos Jeronimos, Belem Jeronimitski samostan(engleski)
- Fotogalerija Mosteiro dos Jerónimos