Svjedočanstvo istine

Izvor: Wikipedia

Svjedočanstvo istine je ranohrišćanki gnostički spis iz 3. vijeka, pronađen u 20. vijeku. Jedan je od najradikalnijin spisa čitave knjižnice Nag Hamadi.[1] Rukopis je veoma loše očuvan te je moguće rekonstruisati samo oko polovicu teksta.[2]

Djelo je vjerojatno nastalo u Aleksandriji, potkraj drugog ili početkom trećeg stoljeća. Naslov koji je danas u općoj uporabi odredili su urednici, na temelju sadržaja djela ("riječ istine", 31,8; "istinsko svjedočanstvo", 45,1), i on podcrtava autorovu glavnu namjeru; uspostavu "istinske" vjere i religijske prakse, uz istovremeno raskrinkavanje "krivo vjernih" protivnika.[2]

Jedna je od najzanimljivijih značajki ovoga traktata što konačno upoznajemo i drugu stranu u teološkim prepirkama, za koje znamo iz djela hereziologa eklezijasta. Autor je kršćansko-gnostički polemičar, strogog enkratitskog pogleda na svijet. Kao najveće protivnike on doživljava katoličke kršćane-eklezijaste. Međutim, autorove polemičke oštrine nisu pošteđeni niti njegovi gnostički sudruzi, čiji se način života i obredna praksa razlikuju od njegove vlastite.[2]

Ne samo što ne odobrava razvrat, Svedočanstvo istine od hrišćana traži strogi asketizam.[1]

Sadržaj[uredi - уреди]

Traktat se sastoji od dva glavna dijela. Prvi dio čini homilija o istini nasuprot lažnosti, koja je upravljena kršćansko-gnostičkoj zajednici (29,6-15,6), a čija je svrha osnažiti uvjerenja autorovih sudruga gnostika, i upozoriti ih na zablude suparničke (katoličke) kršćanske zajednice. Drugi dio (45,6 - do kraja) sačinjavaju različiti dodaci, uključujući i pomnije razrade tema spomenutih u gore navedenoj homiliji. U ovome se dijelu javlja i polemika protiv drugih gnostika.[2]

I. Dio počinje uvodom u kojem se autor obraća onima obdarenima duhovnim sluhom, „onima koji umeju slušati, ne samo ušima, nego svojim razumevanjem". Autor piše kao čuvar istinskog evanđelja. On veruje da je velika većina hrišćana, koji prihvataju vođstvo „apostolskih očeva" i njihovu moralnost, zapala u grešku:

„Mnogi su tražili istinu i nisu je mogli pronaći jer ih je savladao prevladao 'stari otrov' Fariseja i učitelja zakona'."[1]


Prema Svedočanstvu, većina hrišćana se, budući obmanuti, ne mole Bogu već natprirodnim „vladarima". Svedočenje čak tvrdi da je Bog kome se većina hrišćana moli, Bog hebrejske Biblije, u stvari poglavar palih anđela, od čije je tiranije Hrist došao da oslobodi čovečanstvo.[1] Potom slijedi napad na Zakon, sažet u zapovijedi o razmnožavanju. Ubeđen da je Hristova poruka u potpunoj suprotnosti sa „zakonom" - to jest hebrejskom Biblijom, ovaj učitelj postavlja radikalna pitanja:

Šta je svetlost? A šta tama? A ko je stvorio svet? A ko je Bog? A ko su anđeli?... A šta je upravljanje (svetom)? Zasto su jedni bogalji, a drugi slepi, jedni bogati, a drugi siromašni?[1]


Polemika nastavlja napadima na one koji prigrljuju mučeništvo u uvjerenju da će postići "tjelesno uskrsnuće" (31,22-38,27). Pisac ismeva mišljenje da mučeništvo osigurava spasenje: da je to tako jednostavno, kaže on, svako bi priznao Hrista i bio spasen! Autor smatra da mnogi zastupnici mučeništva i ne znaju »ko je Hrist«:

Budale — misleći u dnu duše da ako izjave: »Mi smo hrišćani« samo na rečima (ali) bez moći, predajući se neznanju, ljudskoj smrti, ne znajući kuda idu niti ko je Hrist, misleći da će živeti što nije tačno — hitaju u ruke vlastima, padaju u njihove kandže zbog svog neznanja.[3]


On kao pogrešna napada ubeđenja da mučenička smrt donosi oproštaj grehova, da predstavlja prinošenje žrtve Bogu (što pravi od Boga ljudoždera!) i da obezbeđuje vaskrsenje.[4] Takođe se energično se kritizira spolno "okaljanje" (39,5), odnosno brak i prokreacija (38,27-41,4), pri čemu se Isusovo rođenje od djevice koristi kao znak da bi kršćani trebali voditi kreposni život (40,5-7). Vrhunac je homilije opis života arhetipskog gnostika: njegovo odricanje od svijeta, i ulazak u kraljevstvo vječnosti (41,4-44,30). Autor kaže da jedino ljudi koji odbace „svet u celini", a naročito seksualnu aktivnost i trgovačke transakcije, uspeju da upoznaju Boga:

Niko ne poznaje Boga istine izuzev onog ko odbaci sve što je od ovog sveta.[1]


Jedino odricanje osposobljuje čoveka da odbaci svoje staro, lažno ja ispunjeno strahom, pohlepom, gnevom, požudom i zavišću, i ponovo otkrije svoje pravo ja u Gospodu. Istinski hrišćanin bira put kojeg se kloni većina takozvanih hrišćana. Pravi hrišćanin, kaže ovaj autor:

...razmišlja o energiji koja protiče kroz celu vasionu, i koja silazi na njega... i on je učenik svog duha... On otpočinje ćutnju u sebi... on odbacuje raspravu i polemiku... on je strpljiv sa svakim, s ljudima se ophodi kao s jednakim, ali se takođe od njih odvaja.[1]


Svečani završetak sažima "istinsko svjedočanstvo": samospoznaja je znanje o Bogu i ona vodi ka "kruni koja ne blijedi" (44,30-45,6).

Ovo pravo svedočenje: kad čovek spozna sebe, i Boga, koji je iznad istine, biće spasen.[5]


II. Dodaci su se nalazili u dijelu Kodeksa IX koji je pretrpio znatna oštećenja, pri čemu je dosta tekstova izgubljeno. Bez obzira na to, jasno je da se sastoji od gnostičkog midraša o zmiji iz Postanka (45,23-19,10). Tumačeći knjigu Postanja, odnosno priču o raju i čovjekovom padu, pisac „pronalazi" da ona otkriva istinu samo kad se čita naopako, shvativši da je zmija u stvari objaviteljica života i znanja, a Bog Stvoritelj zao i neuk demon. Kao primer, Svedočanstvo ističe da u Postanju 2:17 Bog zapoveda Adamu da ne jede voće s drveta usred raja, upozoravajući: „jer u koji dan okusiš s njega, umrećeš". Ali zmija govori Evi suprotno: „Nećete vi umreti; Nego zna da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo" (3:4-5). Ko kaže istinu? pita Svedočanstvo. Kad su Adam i Eva poslušali zmiju, oni nisu umrli „u onaj dan", kao što ih je Bog upozorio. Umesto toga, oči su im se otvorile znanju, kao što je zmija obećala. No, kad je Bog shvatio šta se desilo, prokleo je zmiju i nazvao je 'đavolom' (Postanje 3: 14-15). Budući da je Adam stekao božansko znanje, Bog ga izbacuje iz Raja. Ne samo da je taj Bog ljubomoran na sopstveno stvorenje, nego je takođe osvetoljubiva neznalica:

Kakav je to bog?... Svakako se pokazao kao zlobni zavidljivac.[1]


Proučavaoci smatraju da je ova građa vjerojatno utemeljena na ranijem izvoru, a autor Svjedočanstva istine dodao je nekoliko uredničkih zahvata, uključujući i alegorijsko tumačenje zmije kao simbola za Krista (49,7).

Drugi dio djela, nažalost u vrlo fragmentarnom stanju, sastoji se od polemika protiv učenja nekih drugih gnostika, na primjer Valentina (56,2-5), Bazilida i njegova sina Izidora (57,6-8), te simonita (58,2-3). Pretpostavlja se da je autor Svjedočanstva istine doživljavao te učitelje i zajednice heretičkima na osnovu njihove etike i obrednih praksi. Valentinitima se, primjerice, kritika upućuje zbog njihova korištenja sakramenta krštenja (55,7-9); krštenje vodom se u Svjedočanstvu istine opetovano osuđuje (66,7-24; usp. 30,18-30). Simonite se, pak, kritizira zbog ženidbe i rađanja djece (58,2-4), što se odnosi i na sljedbenike Valentina i Bazilida.[2]

Analiza[uredi - уреди]

Ukratko, traktat je od početka do kraja ispunjen polemikama autora koji je iskreno vjerovao da je njegova verzija kršćanske vjere i prakse jedina istinska, pamfletičara čija je mržnja spram "hereze" gotovo istovjetna onoj Ireneja, Hipolita ili Tertulijana. Njega, ustvari, možemo smatrati zrcalnim odrazom velikih hereziologa Crkve, pravim predstavnikom druge strane.[2]

Tko je bio taj autor? Po onome što doznajemo iz samoga traktata, on je vjerojatno bio iz Aleksandrije, i na njegovo su vjerovanje uvelike utjecale razne aleksandrijske gnostičke tradicije, posebice valentinizam. On je, međutim, odbacio određene značajke valentinske doktrine i prakse. U zapisima Klementa iz Aleksandrije pronalazimo opis gnostičkog učitelja, enkratita, koji odgovara opisu autora ovoga djela: njegovo ime je Julius Cassianus. Taj je čovjek "otišao iz Valentinove škole" (Strom. III,93) i prigrlio strogi enkratizam, osuđujući brak i spolni odnos. Od svih heretika znanih iz antičkih izvora, Julius Cassianus je najizgledniji kandidat za autorstvo Svjedočanstva istine.[2]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 1.7 Elejn Pejgels - Poreklo Satane (scribd)
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 2.5 2.6 Izvorni koptski tekstovi (Svjedočanstvo istine, uvod: Birger A. Pearson)
  3. Svedočanstvo istine 31.22—32.8, u: NHL 407.
  4. Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
  5. Svedočanstvo istine 44.30—45.4, u: NHL 411.

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]