Satiri

Izvor: Wikipedia
Satir, amfora, 4. stoljeće pne.

Satiri (grč. σάτυρος, sátyros - Σάτυροι, Sátyroi) poluljudi su i poluživotinje koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Prikazivani su na različite načine, ali je najčešći prikaz satira kao stvorenja koje je napola jarac, a napola čovjek. Satiri, za razliku od ostalih bogova, nisu besmrtni.

Karakteristike[uredi - уреди]

Jakob Jordaens: Satir u gostionici, 17. stoljeće

Satiri su prikazivani su s malim jarećim rogovima, ušima, repom, a ponekad i kopitima. Poslije su prikazivani u kozjem obličju zahvaljujući povezivanju s Panom i rimskim Faunom - imali su dug kozji ili konjski rep. Odrasli su satiri prikazivani s jarećim rogovima, a mlađi s manjim koštanim kvrgama ili rožićima na glavi. Kosa im je često bila kovrčava, uši šiljate, nosovi ravni, a brade velike, a često s vinovom lozom ili bršljanom koji im je kružio oko glave. Često su nosili tris - štap ukrašen listovima i bršljanom koji je na vrhu imao češer.

Zbog svoje ljubavi prema vinu prikazivani su držeći šalice s vinom, a zbog velikog seksualnog apetita često su prikazivani s erekcijom ili u lascivnim položajima.

Mitologija[uredi - уреди]

Tizian: Satirsko dijete, 1522./23.

Satirski život[uredi - уреди]

Satiri su bili poluljudi i poluživotinje koji su pratili Dioniza. Na njihovu čelu bješe Silen, božanstvo povezivano s plodnošću.

Satiri su opisivani kao opasni, ali opet sramežljivi i bojažljivi. Bili su ljubitelji vina, žena i dječaka, hedonisti. Skitali su se uz glazbu aulosa, cimbala, kastanjeta, gajda te su voljeli plesati s nimfama, koje su ujedno često i proganjali. Njihov se poseban ples zvao sikinnis.

Stariji su satiri znani kao silenoi, a mlađi kao satyrisci. Zec je bio simbol plahog i stidljivog satira. Satirska djeca, odnosno mladi satiri bili su često prikazivani u umjetnosti.

Satiri i nimfe[uredi - уреди]

Satiri su bili povezani s plodnošću, a sami bjehu pohotna i razvratna bića koja su voljela žene, ali i dječake. Posebice su se zaljubljivali u nimfe koje su često promatrali i opsjedali.

Umjetnost[uredi - уреди]

Satir, rimski mozaik
Satir, rimska kopija Praksitelova djela

U grčkoj su umjetnosti isprva prikazivani starim i ružnim stvorenjima, posebice u radovima atičke škole, ali su ih poslije počeli prikaživati mlađima i blaženijima.

Poznat je kip, vjerojatno kopija Praksitelova djela, koji prikazuje satira koji se blaženo naslanja na stablo s frulom u ruci (na slici slijeva)

Heziod ih naziva braćom planinskih nimfa te Kuretesa, no beznačajnom i ništavnom rasom. U Dionizovu kultu muški sljedbenici nazivani su satirima, a sljedbenice menadama.

U rimskoj mitologiji bili su znani kao Panes, duhovi povezani sa seoskim Panom, a miješani su i s Faunima.

Literatura[uredi - уреди]

Satirska drama slijedila je nakon trilogije tragedija na dionizijevskim svečanostima. Te bi drame jednostavnije i veselije prišle temi, za razliku od tragedija. Eshil je bio poznat po svojim satirskim dramama, ali nisu sačuvane. Od Sofokla ostala je jedna satirska drama sačuvana u fragmentima - Tragači ili Sljednici 1907. u Egiptu. Jedina preživjela satirska drama iz 5. stoljeća pne. jest Euripidov Kiklop.

Rimska satira bio je poetski esej kojim se moglo kritizirati i izrugivati. Često se povezivala s grčkom satirskom dramom, ali je jedina veza samo prevratnički duh samih satira, kao suprotnost urbanizmu i samoj civilizaciji.

Vanjski linkovi[uredi - уреди]