Patrijarh (kršćanstvo)

Izvor: Wikipedia
Grb katoličkog Patrijarha

Patrijarh (dolazi od grčke složenice πατήρ ἄρχων patèr àrchon, što doslovno znači otac-vođa, a prevodi se kao poglavar[1]) je visoka crkvena titula koju nose biskupi nekih kršćanskih crkava posebno u Pravoslavnoj i Katoličkoj crkvi.

Ured, dijeceza i grupa biskupija pod vlašću patrijarha zove se Patrijarhija.

Patrijarsi kršćanskih crkava[uredi - уреди]

Pravoslavna crkva[uredi - уреди]

Patrijarh Bartolomej - Carigradski ekumenski Patrijarh

U Pravoslavnim i Istočnim pravoslavnim crkvama titula patrijarh ujedno označava poglavara autokefalne crkve, dakle crkve koja ima vlastitog poglavara. Među pravoslavnim patrijarsima Carigradski Ekumenski Patrijarh ima po tradiciji posebno mjesto, što se ogleda i u njegovom nazivu Ekumenski Patrijarh dakle "patrijarh zajednice" (grčki oikomene, "živjeti zajedno"). Tako postoje patrijarsi crkava koje su u zajedništvu sa Kostantinopolisom:

Ali isto tako postoje i patrijarsi crkava koje nisu su zajedništvu sa Konstatinopolisom:

Katolička crkva[uredi - уреди]

Gregorij III. Laham, Melkitski patrijarh Antiohije

Kod katolika patrijarh je podložan papi kao biskupu Rima i kao Kristovu namjesniku a i kao poglavaru kongregacije. Od crkava koje priznaju papin primat, i dijele zajedništvo s Rimom, Katolička crkva priznaje niz kršćanskih crkava s vlastitim liturgijskim obredima i poštuje njihovu autonomnost (sui iuris), kao i to da imaju vlastitog patrijarha.

Aktualni papa Benedikt XVI prestao je koristiti naslov Patrijarh Zapada, no unutar katoličke crkve još uvijek postoje patrijarsi, čija je titula danas samo počasna i nema nikakvo drugo značenje.

Tako imamo:

Grb katoličkog patrijarha je isti kao kardinalski, ima petnaest čvorova sa svake strane, a razlikuje se od kardinalskog po zelenoj boji umjesto crvene.

Povijest patrijarhalne funkcije[uredi - уреди]

Prva upotreba pojma patrijarh, zabilježena je u 4. vijeku u pismu bizantskog cara Teodozija II upućenom papi Lavu I u kojem ga on naziva Patrijarh Zapada. Ali u tom vremenu je to samo počasna titula, koja se može dati svakom biskupu. sv.Grgur Nazijanski kaže, "viši biskupi, odnosno patrijarsi".

Postupno na prijelazu iz 8. u 9. vijek - patrijarh postaje i službeni naziv, koristi se za označavanje razine hijerarhije, da se radi o glavnom biskupu koji predsjedava mitropolitima, i podliježe samo prvom patrijarhu u Rimu.

Isprva su priznavana samo tri patrijarha: Rimski, Aleksandrijski i Antiohijski. Rimski kao nasljednik Svetog Petra imao je prvo mjesto, on ne samo da je bio biskup, nego i mitropolit primas i patrijarh. Prije Prvog nicejskog sabora (325) dvije istočne biskupije; Aleksandrija i Antiohija, imale su patrijarhalne ovlasti upravljajući ogromnim teritorijem. Biskup Aleksandrije postao je poglavar svih mitropolija i biskupija Egipta, biskup Antiohije imao je sličnu ulogu u Siriji koja se širila na Malu Aziju, Grčku i ostatak Istoka.

Kada su hodočasnici počeli masovnije odlaziti na hodočašća u sveti grad Jeruzalem, položaj biskupa Jeruzalema, počeo se držati značajnim, od zvaničnog (a on je bio sufraganski pomoćni biskup Cezareje). Prvi nicejski sabor dodijelio je biskupiji Jeruzalem samo počasni primat, ne dirajući u prava metropolita Cezareje. Jeruzalemska biskupija je konačno uspjela (420-458), nakon mnogih polemika, ishoditi promjenu počasnog naslova patrijarha za stvarna prava, kad je Kalcedonski sabor (451) izdvojio teritorij Palestine i Arabiju (Sinaj) iz Antiohije i osnovao Patrijarhat Jeruzalem.

Najveća novina, koja je napravila puno nesporazuma (koji traju do danas), bilo je uzdizanje Konstatinopolisa na razinu Patrijarhije.

Nakon što je car Konstantin Veliki proglasio Byzantium Novim Rimom, njegov biskup, dotad skromni sufragantski biskup Herakleje, mislio da će biti na drugom mjestu, ako ne i jednak rimskom biskupu. Vijekovima su rimski pape bili protiv tih ambicija, ne toliko da brane svoj primat, već da očuvaju izvorni crkveni poredak. Prvi carigradski sabor održan 381 zaključio je "da će Patrijarh Konstatinopolisa imati počast prvenstva, odmah do rimskog biskupa, jer je Kostantinopolis postao Novi Rim. Pape; Damaz I (nije ni pozvan na sabor) i Grgur Veliki odbili su potvrditi taj kanon. Ipak je ugled Kostantinopolisa rastao uz pomoć bizantskih careva. Kalcedonski sabor potvrdio je Konstantinopolis kao sjedište patrijarha koji je nadležan za Malu Aziju i Trakiju, i potvrdio njegovo drugo mjesto uz Rim. Papa Lav I (440 -461) odbio je priznati taj kanon, koji je odobren bez njegovih predstavnika.

Četvrti lateranski sabor (1215) potvrdio je drugo mjesto Latinskog Patrijarhata Kostantinopolis. Nakon toga Firentinski koncil 1439 potvrdio je taj položaj Patrijarha Kostantinopolisa i dodijelio ga grčkoj crkvi.

Veze[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. patriarch, Oxford Dictionaries